Bez mene
Mora biti: negdje još postoje jutra čija srca kucaju jače u tvojim rukama. Negdje još postoje – nisi mogao sve odnijeti! Ovdje jutra na nas zaboravljaju, ne pamte promrzlu prozračnu zoru ogrnutu tvojom bijelom košuljom, sa omčom oko vrata. Ovdje je samoća i ti u njoj, no – ti to ne znaš. Negdje izvan nje bez mene voliš, i ljubiš, proljeće sniješ. A na mom jastuku nema mjesta za snove – istinu sanjam! I samo se putevi moji mrse tvojim koracima u buđenjima koja liče na krila bez ptice... Ovdje je otvoren prozor, i kroz njegovo šarenilo uvlači se slutnja tog što nisam a što želim biti: znojem tvojim presvučena košulja, zmijoliko tijelo kao hartija presavijeno preko tvoje daleke postelje... A ti tamo – bez mene, dok ja gorko pamtim jutra čija su srca kucala jače u tvojim rukama.