Bez mene

Mora biti:
negdje još postoje jutra
čija srca kucaju jače u tvojim rukama.
Negdje još postoje
– nisi mogao sve odnijeti!
Ovdje jutra na nas zaboravljaju,
ne pamte promrzlu prozračnu zoru
ogrnutu tvojom bijelom košuljom,
sa omčom oko vrata.
Ovdje je samoća
i ti u njoj,
no – ti to ne znaš.
Negdje izvan nje
bez mene voliš,
i ljubiš,
proljeće sniješ.
A na mom jastuku nema mjesta za snove
– istinu sanjam!
I samo se putevi
moji mrse tvojim koracima
u buđenjima
koja liče na krila bez ptice...
Ovdje je otvoren prozor,
i kroz njegovo šarenilo
uvlači se slutnja tog što nisam
a što želim biti:
znojem tvojim presvučena košulja,
zmijoliko tijelo
kao hartija presavijeno
preko tvoje daleke postelje...
A ti tamo – bez mene,
dok ja gorko pamtim jutra
čija su srca kucala jače u tvojim rukama.