U inat dijagnozama

* krvna veza ne garantuje ti ni bliskost ni toplinu. Ljudi koje srećeš putem života mogu ti postati mnogo bliži i draži, njih čuvaj i njih se drži; * ma koliko se čovjek trudio da održi s nekim prijatan i poštovanja vrijedan odnos, sve pada u vodu ako taj drugi to ne želi, zato se oko takvih ne trudi previše;  * ne daji više mi mrvicu sebe onima koji te ne poštuju i ne cijene; *nikome više ne dopusti da se istresa na tebe u svojim lošim danima. Ko god da to učini, distanciraj se, pa bio to poznanik, rod rodjeni, prijatelj… Izvinjavam se, rekoh 'prijatelj', ali PRAVI PRIJATELJ TO NIKAD NEĆE NI POMISLITI A KAMOLI UČINITI; * pravi ljudi znaju tvoju vrijednost i cijene te, znaju kako tvoje vrline tako i mane i prihvataju ih, samo na njih se fokusiraj, oni ostali nisu bitni; * ne trebaš vjerovati više ničijim riječima ni laskanjima, djela su jedino što se broji; * poštuj sebe toliko da se emocionalno distanciraš od stresa i negativnosti koju šire ljudi koji ti nešto znač...

Kažu: ne očekuj ništa, pa se nećeš razočarati. Kažu: budi zahvalan na onome što imaš. Kažu: živi sadašnji trenutak, pusti budućnost, zaboravi prošlost. Ovo sve ostalo mogu razumjeti i nekako prihvatiti, ali... Ko to može živjeti potpuno lišen očekivanja? Zar nije očekivanje ono što nas ujutro diže iz kreveta, nada da će novi dan imati smisla, da ćemo sresti dragi osmijeh, doživjeti riječ razumijevanja, bar sitnu radost? Zar nije očekivanje da ćemo nekome biti važni, da će nas neko čuti, zagrliti, voljeti — ono što nas pokreće? Čak i kad kažemo da ništa ne očekujemo, potajno se nadamo — da bol popusti, da vrijeme donese olakšanje, da neko shvati, dodje, javi se. Da nas život ne pregazi ravnodušno. Možda ne očekujemo bajke. Možda ne vjerujemo više u čuda. Ali ipak čekamo... Makar znak svjetlosti u mračnim danima, makar njezin titraj koji donosi olakšanje, makar tišinu koja ne boli. Nije problem u očekivanju. Problem je kad ono postane težina koju drugi ne mogu nositi. Problem je kad od l...

Mnogi ljudi na ovoj našoj planeti želimo isto. Biti voljeni. Vidjeni. Želimo biti sigurni. Slobodni. Želimo se baviti stvarima koje volimo. Želimo biti zdravi, nasmijani, ispunjeni. Želimo za sobom ostaviti neki bar i najmanji trag. Ali mogućnosti... E, tu nam se putevi razilaze. Nekome je početna linija odvajkada blizu cilja, a nekome cilj ostaje daleko, ma koliko se trudio. Nekome samim rodjenjem kao da su podarena krila, dok neko drugi takoreći od prvog dana ni kriv ni dužan nosi ogroman teret na ledjima. Neko ima bezrezervnu podršku svemira, dok se nekome na putu ka ostvarenju ciljeva gomilaju samo prepreke. Neko ima slobodu izbora, neko samo njen privid. Neko ima pristup obrazovanju, zdravstvu, kulturi... dok se drugi bori za osnovno dostojanstvo. I nije to uvijek stvar truda. Nije ni stvar pameti, rada, niti volje. Ponekad su naš život i želja da ga živimo onako kako želimo ustvari uslovljeni mnogim okolnostima: mjestom boravka, okruženjem, socijalnim ...

Ljudi prečesto krive život za sve loše što im se desi. Za sve padove, tuge, nepravde, izdaje. Kao da je život neko biće koje planira kako da nas povrijedi. Kao da ima raspored patnje, adresiran po imenima. A on ni kriv ni dužan, samo postoji. On ne bira umjesto nas. Ne izgovara riječi koje mi odlučimo prešutjeti. Ne ostavlja, ne laže, ne vrijedja, ne udara. To čine ljudi.   Život bi trebali prihvatiti kao pozornicu. Ili kao platno na koje bi morali slikati svojim bojama, kistovima koje smo sami izabrali. On nam daruje jutro — ali mi odlučujemo hoćemo li ga dočekati budni ili prespavati. On pošalje kišu — a mi biramo hoćemo li pokisnuti ili zaplesati. Kriviti život je kao kriviti rijeku što nas ne zna nositi, a plivati nismo naučili. Kao kriviti sunce što nas opeče, a da se nismo pobrinuli za zaštitu.  Život nije protiv nas. Ali neće uvijek biti nježan. Zato što nije njegov zadatak da nam udovoljava, već da nam bude prostor gdje griješimo, ...

Nek' oni i dalje govore kako te više nema. Nek' to ponavljaju u nedogled, boli me briga. Kao da je bitna ijedna njihova riječ. Ja znam da te ima, više nego svih njih zajedno. U meni. Oko mene. U svakom mom dahu, svakoj zraci sunca koja me obasja. U svakoj ruži koja procvjeta vidim tebe. Svakog proljeća u mirisu jorgovana zamirišeš mi ti. U svakom osmijehu koji mi nepoznato dijete u prolazu pokloni ti si prisutna. U svakoj kapi kiše koju evo i danas oblaci nemilosrdno prosipaju, čujem tvoj šapat: »Kako ja ne volim kišu!« Ima te i u najsjajnijoj zvijezdi koja se na nebu stvori svake noći, pa bilo nebo oblačno ili vedro. U njoj uvijek zablista sjaj očiju tvojih. U svemu što vidim, svemu što taknem, svim lijepim trenucima koje doživljavam i dalje živiš. U meni još uvijek dišeš. Kroz mene. Kroz sve izgovorene i prešućene riječi koje samo ti čuješ, kroz sve zagrljaje koje ti dušom svakodnevno šaljem na nepoznatu mi adresu - tamo gdje si sada, tamo gdje moje ruke ne dopiru. Ali dopire...

Stvorila sam neki novi svijet. Novi svemir. Samo za sebe i za ljude s dušom. Ne borim se više protiv buke nekih sasvim suprotnih svjetova koji nisu ni nalik mome. Ne pokušavam više ni popravljati, ali ni razumjeti ljude koji se ni po čemu ne uklapaju u moje dane, koji ne zaslužuju da budu ni u mojim mislima, kamoli dio mog života. Možda sam nekad i htjela, iz inata, iz nade, iz ljubavi. Ali danas… Danas stvaram nešto drugo. Nešto posve svoje. Svoj svijet – tih i topao. Bez preglasnih riječi i praznih obećanja. Bez trke za priznanjem, za aplauzom, bez maski koje padaju kad svi odu. Svijet u kojem se šuti kad nemaš šta reći, a govori kad srce zatreperi. Svijet u kojem se pokatkad samo mirno sjedi i dočekuje budjenje novog dana kao čudo, a ne kao teret.    Svijet sačinjen od sitnih radosti – od pogleda koji ne osudjuju, od riječi koje liječe, od ruku koje te ne guraju od sebe, već te zagrle. Svijet gdje se ne hvali samo snaga, nego i nježnost. Gdje je priznanje vlastite slabosti ...

Nisam bila spremna. Mada sam iz mjeseca u mjesec gledala kako se tvoje zdravstveno stanje velikom brzinom pogoršava, kako iz mjeseca sve više propadaš... Nisam bila spremna! Čovjek nikada ne može u potpunosti biti spreman niti u potpunosti prihvatiti činjenicu da gubi dragu osobu.  I onaj tvoj posljednji zagrljaj... Teškom si mukom podigla ruku da me još jednom zagrliš. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je samo snage bilo potrebno da to učiniš. Ni pomislila nisam da je to poslednji put. Ni pomislila nisam da se time opraštaš od mene. Sada znam. Sada sve znam. I niti ne pokušavam zaustaviti suze kad pomislim na to.   Sutra će biti mjesec dana kako si me napustila. Tijelom. Dušom nećeš nikada! Hej, mjesec dana, a meni se čini da je cijela vječnost prošla. Prije par sam se trenutaka uhvatila u planiranju svog sljedećeg dolaska tebi. Pa me osvijestila stvarnost. Ni sad ne pokušavam zaustaviti suze. Nek' teku. Neka potope cijeli ovaj svijet koji bez tebe nikad više neće biti isti. Ni ...

Svaka tuga ovog svijeta nosi svoje ime. Neke se zovu neizgovorene riječi, neke neispravljene greške, a neke se zovu ljudi koje smo izgubili i nikada ih više nećemo vidjeti. Ima tuga koje šapuću tiho, kao da ne žele smetati, a ima i onih što se urežu u prsa i ne dopuštaju disati. Neke tuge krijemo pod osmijehom, dok nas iznutra nagrizaju. Neke nosimo kao medalje, kao dokaz da smo voljeli, vjerovali, dali sve od sebe. A ima i onih koje prešućujemo jer bismo ih riječima samo još više oživjeli. Svaka tuga ovog svijeta ima lice – lice rastanka, lice razočaranja, lice čekanja. I svaka od njih ima boju – ponekad je to siva kiša nad gradom, ponekad tamnocrna noć bez sna, a ponekad blijedoplava sjeta u očima. I koliko god imena da nose, tuge nas podsjećaju da smo živi, da osjećamo, da smo se u stanju vremenom izboriti s gubitkom jer smo prethodno bili dovoljno hrabri da volimo. Možda zato svaka tuga, ma koliko teška bila, nosi i skriveni dar – ona nas uči da će jednog dana ipak biti lak...

Bila jednom neka druga JA. Tiša. Povučenija. Nevidljiva, čak i sebi. Hodala je svijetom spuštenih pogleda, da ne bi koga pogledala u oči i slučajno otkrila vlastitu ranjivost. Nosila je tišinu kao plašt, a osmijehe kao masku. Govorila je "dobro sam" dok se lomila iznutra. Bila je dobra svima – osim sebi. Ta druga Ja znala je šta znači čekati. I nadati se. I razočarati se. Zgrčena izmedju želja koje nije smjela izgovoriti i snova koje je gurala pod jastuk da slučajno ne bi ometali tudje potrebe. Bila je ogledalo svima, ali nikad sebi. Gubila se u pokušajima da zasluži ljubav, potvrdu, toplinu – nesvjesna da se ni ljubav ni potvrda a ni toplina ne moraju zaraditi. Ali jednog dana – ne naglo, nego polako, korak po korak – počela je buditi onu pravu sebe. Počela je govoriti "ne" bez grižnje savjesti. Počela je prihvatati čak i ono "da" kada je život vodio putem koji nije bio unaprijed zacrtan. Naučila je da njezina vrijednost ne zavisi od tudjih očekivanja. Da...

Samo jedno lice imam i nosim ga svuda — u osmijehu, u tišini. I medju ljudima i u samoći. Kad najjače grlim i kad bez riječi odlazim. Nije ni maska, ni izlog za svijet; to sam ja — s dušom u očima i pogledom što se ne trudi da bi išta sakrio. Ne mijenjam se po potrebi. Ne pretvaram se da sam nešto što nisam, ne glumim da bih bila prihvaćena, da bih se bilo gdje uklopila. Ne skidam maske u trenucima kad svijet utihne, kad ostanem sama. Sve što na mome licu vidiš, to je moje: i radost, i bol, i sve ostalo što život sa sobom donosi.

Znaš… Svaki put kad se nadjem u našem gradu, imam osjećaj da si tu. Ne fizički — ne! Svjesna sam da se u takvom obliku nećeš pojaviti. Ali tu si: u zraku, u valovima, u načinu na koji mi se srce stisne pa pusti, kao plima i oseka. More nas ne zaboravlja. U njemu još uvijek postojimo — kao da nikad nismo napravili ni jedan jedini pokret jedno bez drugog. U školjkama još uvijek umjesto bisera čuva naše neobuzdane smijehove, u svojim valovima presipa sve one naše nikad izgovorene riječi. Možda su ljudi zaboravili. Ali nijedno od nas dvoje nikad nije ni pokušalo uvjeriti sebe da je prošlo. Jer nijedno od nas dvoje ne vjeruje u kraj. Jer more ne vjeruje u kraj. Ono i dalje pamti kako smo jedno drugo doživljavali kao dom i kako smo se voljeli najtiše, a najviše. Tvoje ime i dalje živi u mojim tišinama, u pogledu što uvijek iznova traži srcu najdraži horizont. A on me svaki put podsjeti na tvoje blage oči. Uvijek kad sam tu, prolazim našim stazama. Zatvaram oči. I znaš šta? Uvijek si tu - pok...

U svijetu prepunom mapa, GPS-a i algoritama koji predlažu "najbrži put", zaboravimo da najvažnije putovanje – ono kroz sebe i kroz život – nema unaprijed zacrtanu rutu. Život nema navigaciju. Nema “okreni lijevo za sreću” ili “za 200 metara si stigao do smisla”. Koliko god tražili znakove, odgovore ili neko “uskladjivanje s univerzumom”, život ide kako želi – krivuda, staje, ubrzava, kreće se u krug. I to je u redu. To nije pogrešan put. To je jedini put koji u tom trenutku postoji. Ponekad se nadjemo izgubljeni u tudjim očekivanjima, mapama koje nisu naše. Ponekad se vratimo na isto raskršće misleći da je greška, a možda nas upravo tu dočeka lekcija koju trebamo naučiti. Život nas ne vodi kao GPS – on nas iskušava, širi, slama i izgradjuje. I zato, možda nije poenta da znamo gdje idemo, već da budemo prisutni tu gdje jesmo. Da budemo obzirniji prema sebi kad s neke zacrtane staze krenemo u nepoznato, da shvatimo i prihvatimo da su lutanja sastavni dio našeg pu...

Večeras moja osjećanja ne šapuću. Vrište. Njihov se glas ori iz pogleda u ogledalu, iz tišine u kojoj ne pronalazim ni zrnce mira, iz uzdaha koji zastane na pola puta do daha. Govore iz starih poruka koje ne brišem, iz pjesama koje se same jave, pa učine da mi srce gorčinom zatreperi. Ne mogu ih sakriti, ma koliko to željela. Ona danas ne pitaju za dopuštenje. Ne slušaju razum, naprosto ga ignorišu. Probijaju zidove ponosa, ruše obrambene mehanizme koje evo mjesecima gradim. Govore iz dodira koji nedostaje, iz riječi koje nisam rekla, a trebala sam. Iz tvojih riječi koje bole, peku, a trebale su mi samo malo drugačije, samo malo nježnije. Trebale su mi, kao kap vode u nepreglednoj pustinji. Cijeli me dan preplavljuju valovi tuge i sjećanja, pa se nakratko povuku, samo da bi se vratili još jači. U meni večeras, nemilosrdna borba izmedju srca i i razuma. Srce na trenutak popusti, pa se po ko zna koji put sroza u najdublje ponore. Tuge, očaja, bespomoćnosti. I nemam pojma, stvarno nem...

Ovdje su najljepša jutra, nježnija nego bilo gdje drugdje. Čim svane, priroda se probudi tiho, kao da ne želi prekinuti san onih koji još spavaju. U toj tišini krije se posebna snaga – ona koja iscjeljuje i umiruje sve ono što je preko noći postalo teško. Zrak je ovdje čist i proziran poput kristala. Kada ga udahnete, imate osjećaj da vam u pluća ulazi život sam – miris vlažne trave, svježe zemlje i nevidljive rose koja još drži kapljice na listovima. Ptice se oglašavaju s krošnji, ali čak i one pjevaju tiše, nekako s poštovanjem prema ovom svetom miru jutra. Šuma u blizini polako otkriva boje. Sunce se probija kroz krošnje i pravi pruge svjetlosti koje plešu po mahovini. Ako se tada zaustavite i samo slušate, čućete da priroda diše. I ta tišina – najljepša je melodija koju možete ponijeti sa sobom u dan. Tu, na pragu dana, sve izgleda moguće. Nema briga, nema težine. Postoji samo svježina koja ispire umor i vraća nadu. Svako jutro je prilika da krenemo ispočetka, da budemo zahvalni na...

Nisu kolica ta koja me definišu. Nije ta pokretna konstrukcija ono što odredjuje moju vrijednost, niti su točkovi oni što me vode kroz život. Ja sam više od toga. Ja sam osoba. Duša. Srce koje voli, misli koje plešu, snovi koji ne poznaju granice. Ponekad su mi tudji pogledi znali biti teži od samih prepreka. Tišina koju su mi ljudi ponekad poklanjali umjesto riječi znala je odzvanjati glasnije od vike. Ali naučila sam — hod ne čini čovjeka. Hod je samo jedan od načina kretanja. A ja se krećem, možda drugačije, ali svakim danom naprijed, svojim tempom, s više osjećaja nego mnogi koji protrče kroz život. Kolica su samo neizostavni produžetak mene. Ona mi pomažu, ali me nipošto ne odredjuju. Ne odredjuju moje granice, niti moj potencijal. Ne ograničavaju moju snagu, ni širinu mog pogleda. Možda me je tijelo i izdalo, ali duh mi je ostao nepokoren, i u njemu nema ni traga sažaljenju. Jer ja sam borac. Ne tražim niti podnosim da me bilo ko gleda s visine, ni s sažaljenjem. Tražim da me gle...

Nije Srebrenica samo datum. Nije to samo 11. juli – iako tada najviše boli. Srebrenica je rana koja nikada ne zarasta. Ona je tišina izmedju dva ezana, šapat majke koja još uvijek traži kosti djeteta, prazna soba čije prozore više niko ne otvara. Srebrenica je glas koji godinama odzvanja medju brdima, tražeći pravdu. To je mjesto gdje je čovjek prestao biti čovjek – a monstrumima su data uniforma, naredbe i mirna savjest. To je grad u kojem kosti jednog čovjeka leže u tri ili više masovnih grobnica, jer su ubijeni kopani i raskopavani, premještani, skriveni. Kao da će istina postati izbrisana zakopavanjem i premještanjem kostiju. Srebrenica je više od genocida – jer je to i svijest koja to zna, a šuti. To su otvorene oči svijeta koje su gledale, znale… a okrenule glavu. Srebrenica je ime svakog djeteta koje nije stiglo odrasti. I svakog oca koji je posljednji put pogledao sina prije nego što su ih zauvijek razdvojili. To je hiljade priča koje još nisu ispričane – jer nji...

Na scenu je došao tiho, gotovo neprimjetno. Bez velikih riječi, bez pompe. Samo on, klavijature, i osmijeh koji je govorio više od svih najava. Publika je šutjela. Nije to bila šutnja nestrpljenja, već ona sveta tišina u kojoj srce prepoznaje da će se dogoditi nešto veliko. I dogodilo se. Filip ima cerebralnu paralizu. Ne vidi. Ima i dijagnozu iz širokog spektra autizma. Ali ono što ima više od svega je duša koja pjeva najljepšim glasom i ruke koje sviraju srcem. Njegov nastup nije bio koncert u klasičnom smislu. To je bilo putovanje. Kad su prvi tonovi krenuli, dvorana se pretvorila u svemir tišine i zvuka. Niko od prisutnih nije gledao na sat. Niko nije mislio na probleme, račune, svakodnevne brige. Svi smo bili tamo – u sadašnjem trenutku, potpuno prisutni, s njim sjedinjeni. Jer Filip ne svira samo instrument. On svira život. Svaka nota koju je odsviralo njegovo tijelo – koje je naučilo boriti se s pokretima, s koordinacijom, s ograničenjima – nosila je u sebi tisuće riječi koje ni...

Većina ljudi misli da sam uvijek jaka. Jer mi osmijeh, kad me sretnu, ne silazi s lica. A nisam. Ponekad se probudim i nemam snage. Ne za osmijeh, ne za razgovor, ne za hrabrost da budem »ona koja uvijek sve može«. I znate šta? To je u redu. Navikli su ljudi na to. Da pregrizem, izdržim, nastavim dalje. Da se ne slomim – jer neko je uvijek računao na mene. Neko se uvijek ugledao na mene. Neko me vidio kao stijenu. A ja? Ja sam samo čovjek. Sa dušom punom krhotina koje lijepim kako stignem, u tišini, da niko ne vidi. Ima dana kada me umor sustigne prije jutarnje kafe. Kada me pogled u ogledalu podsjeti da sam umorna od očekivanja, od borbi koje vodim iza zatvorenih vrata. Kada više ne znam da li šutim jer sam mudra, ili jer sam predugo bila ignorisana ili čak osudjivana kad sam govorila. Nisam uvijek jaka. Nekad se raspadnem. U vožnji. Pod tušem. U sitnim satima kad svi spavaju, a meni se suze slijevaju po jastuku. I ne, tim priznanjem ne tražim sažaljenje. Samo pravo da budem ran...

Griješila sam. Jesam. Prema nekim ljudima koji nisu znali, ili jednostavno nisu htjeli ispuniti moja očekivanja. I sada znam: baš ona su ta koja emotivce poput mene mogu odvesti u propast. Ako se ne trgneš i malo promućkaš glavom. Kad se riješiš iluzija, kad neke stvari i pojedine ljude konačno ugledaš u pravom svjetlu, kad se prestaneš samozavaravati – e tad život postaje nešto sasvim drugo. Tek tada možeš oprostiti sebi sve utvare kojima si se hranio, sva nepotrebna očekivanja koja su te dovodila do besanih noći i hiljadu prolivenih suza. Zbog nemoći. Zbog uvrijedjenosti, ozlojedjenosti ega ili čega već. Zbog hiljadu pitanja koja su godinama ostajala bez odgovora. Sada znam: oprostiti sebi i oprostiti drugima, prihvatiti ih takve kakvi jesu, najveći je poklon koji čovjek sebi može dati. Dug i mukotrpan je put do tog saznanja. Oni koji ne rade na sebi, koji se uprkos tome da 'znaju' kako nešto kod njih »ne štima«, niti ne potrude promijeniti, koji ne priznaju svoje »nesavršeno...

Rijetko govorim o tome koliko je teško bez tebe bitisati. Nekada dok čekam da zaspim, naidje neka uspomena, neka naša pjesma, i duša mi je pjeva na sav glas, jako, kao da će nešto promijeniti, nešto ljepše donijeti. Tebe vratiti. A znam da neće. I nekada baš ne znam zašto uopšte postoje riječi, kad njima ne mogu objasniti niti ovo jedno nedostajanje. A ima ih u mom životu za nečija tri. Ljudi koji takav gubitak nisu doživjeli mogu biti sretni. I sve riječi ovoga svijeta, koje bih ponekad htjela napisati, ne bi razumjeli. Oni koji jesu, znaju sve i bez ijedne moje riječi. I jedino oni me mogu razumjeti. Još uvijek ti imam toliko toga reći. Toliko mojih riječi i dalje putuje ka tebi, toliko priča još uvijek samo tebi upućujem. Toliko zagrljaja koje sada šaljem nebu, a samo želim... Samo makar još jednom zagrliti TEBE... Nema dana kad to ne poželim. I nema dana kad ti ne postavim bar jedno pitanje, ali ono baš uvijek ostane bez odgovora; nema dana da ne sanjam snove a da ih baš tebi ne po...

I da ne ispadne da se u svom pisanju stalno bavim drugima, da ih ponekad čak i 'kritikujem', danas sam odlučila da navedem i neke svoje mane. Znam pogriješiti i ja, naravno. Znam u trenucima uvrijedjenosti, ishitreno i bez imalo razmišljanja, i sama uvrijediti, izgovoriti riječi koje sekundu kasnije požalim. Ali kad vidim da sam to učinila/izrekla pogrešnoj osobi, znam se i izviniti. Ako ta osoba prihvati moje izvinjenje dobro, ako ne – njena/njegova stvar. Svi smo ljudi, i svi pokatkad griješimo, zar ne? Ali ne priznajemo svi svoje greške, to mi je već odavno jasno. I ne prihvata svako izvinjenje, ma kako iskreno bilo. Neke stvari jednostavno ne mogu niti hoću da oprostim. Pogotovo one koje ja nikome nikad ne bih učinila. Zlobu, pakost, sebičnost, nepoštovanje, razne manipulacije i laži. Uvijek mi je istina bila jedno od najvažnijih načela u životu. I kako znam za sebe, svaka laž, ma odakle i od koga došla, zaboljela me više od nje. Ima u jednoj Čolinoj pjesmi stih koj...