U inat dijagnozama

Šta da vam poželim na ovaj dan i za predstojeće praznike osim onog što želim sama sebi: zdravlja, sreće, mira, blagostanja i što više ljubavi. Da za vrijeme praznika i svećanih dana, odnosno nikad ne osjetite hladnoću samoće. Da vas svaki dan neko drag najjače zagrli. I vi da grlite najjače one koje volite, makar samo u mislima. Da ne izgubite povjerenje u dobrotu, jer mada ovaj svijet postaje sve haotičniji i sasvim prigodan za jedan pravi smak, još u njemu postoje dobri ljudi. Oni i njihova pažnja, podrška, njihovo razumijevanje, nek' vam budu vodič svakog dana. Da se nikad ni životu a ni njima ne zaboravite zahvaliti što su baš oni takvi dio vašeg svijeta. Da što manje (ako je moguće nikako) brinete o stvarima koje ne možete promijeniti. Još manje da se sekirate unaprijed zbog stvari koje se možda nikad desiti neće. Da budete ono što jeste, ono najbolje što možete, bez obzira šta drugi misle ili govore o vama. To nikako nije vaš pravi odraz, oni ne znaju drukčije, tako...

Ne stojim više danima na peronu čekajući voz što doći neće. Ne očekujem više nemoguće od nekoga ko ne zna ponuditi niti malo. Srce mi se umorilo od očekivanja, nadanja. Od igrica toplo-hladno. Od nedostatka poštovanja, pažnje, makar grama naklonosti. Prihvatanje činjenice da neki ljudi jednostavno ništa od toga nemaju u sebi, oslobodilo me svih muka, svih razočarenja i tegoba. Ljudi su ljudi, ovakvi ili onakvi. Ili se mijenjaju nabolje, ako već »znaju« da nešto kod njih ne štima, ili i dalje žive po svome, ne obazirući se na druge, pritom ih besramno gazeći. Bez imalo empatije. Bez i trunke kajanja zbog učinjenih loših djela. Bez i jednog jedinog grama stida. I još umišljaju da su kao neko savršenstvo. Neko kome je ama baš sve dozvoljeno, bez ikakvih posljedica. Ali...!   Koliko bi samo život na ovoj našoj kugli zemaljskoj bio ljepši bez takvih osobica!