U inat dijagnozama

Svanuo je još jedan dan. Dan nebrojenih mogućnosti. Dan novih nada, strepnji, briga, dan koji će, ako se pokreneš, možda promijeniti neke stvari koje te sputavaju u radosti, u bezbrižnosti, koje ti dušu pune gorčinom. Koji ti ukazuje da možeš sve, samo ako tako odlučiš. Ono što nikako ne smiješ, je stajati u mjestu i čekati da se stvari same srede. Ništa se samo srediti neće, ništa samo postaviti na svoje mjesto. Nikad to ne smiješ očekivati.  Treba pokušati od svakog dana istržiti ono najbolje, iako ti je nemir i dalje svakodnevni saputnik i govori ti nebuloze u koje ne smiješ povjerovati. Odgurni ga od sebe, makni sa svog puta sve one koji ti ga stvaraju. Samo diši i ne misli na njih. Prije ili kasnije sami će sebi zamrsiti konce. Ali to nikako nije tvoja briga. Ima u tvom životu još ljudi koji su dragocjeni, ljudi poput dijamanta koji najžešćim sjajem zasvjetlucaju baš u najvećem mraku. Fokusiraj se na njih, tako ćeš bar na tren ponovo ugledati zračak svjetlosti koji ti nesebičn...

Danas neću pisati o tugama i nedaćama s kojima se susrećem i borim posljednjih mjeseci, jer bi se neki (ne)ljudi – sigurna sam u to – njima nasladjivali. Više me ne dotiću ogovaranja, klevete i laži koje pojedinci šire po mom rodnom gradu. Svakome sve na njihovu dušu. Ko sam ja da ikome sudim? I ko je toliko bezgriješan da može suditi meni? Djole je već davno u jednoj svojoj pjesmi divno rekao: „...jer znam da Neko to od gore vidi sve...“ Napisaću tek toliko, čisto da se zna, kako u gradu u kome sam rodjena a najmanje u njemu živjela, srećom po mene, postoji još par ljudi kojima mogu reći sve, kojima mogu otvoriti dušu i vjerovati da me neće ni prevariti, ni izdati, niti na bilo koji način iznevjeriti. S kojima ću i dalje održavati kontakt i sretati se kad za to bude prilike. Svi ostali postali ste samo to – ostali, potpuno nebitni. Kao uostalom i ja vama. I nek' tako ostane za vijeke vjekova. Daleko vam bila kuća od moje. Kako ovi prvi sigurno znaju ko su, tako i vi ostali, nimalo...