Svanuo je još jedan dan...

Svanuo je još jedan dan. Dan nebrojenih mogućnosti. Dan novih nada, strepnji, briga, dan koji će, ako se pokreneš, možda promijeniti neke stvari koje te sputavaju u radosti, u bezbrižnosti, koje ti dušu pune gorčinom. Koji ti ukazuje da možeš sve, samo ako tako odlučiš. Ono što nikako ne smiješ, je stajati u mjestu i čekati da se stvari same srede. Ništa se samo srediti neće, ništa samo postaviti na svoje mjesto. Nikad to ne smiješ očekivati. 

Treba pokušati od svakog dana istržiti ono najbolje, iako ti je nemir i dalje svakodnevni saputnik i govori ti nebuloze u koje ne smiješ povjerovati. Odgurni ga od sebe, makni sa svog puta sve one koji ti ga stvaraju. Samo diši i ne misli na njih. Prije ili kasnije sami će sebi zamrsiti konce. Ali to nikako nije tvoja briga. Ima u tvom životu još ljudi koji su dragocjeni, ljudi poput dijamanta koji najžešćim sjajem zasvjetlucaju baš u najvećem mraku. Fokusiraj se na njih, tako ćeš bar na tren ponovo ugledati zračak svjetlosti koji ti nesebično poklanjaju. Niko i ništa nije bitniji od njih, nikome i ničemu na ovom svijetu ne smiješ dozvoliti da tu njihovu svjetlost u tvom srcu ugasi.