U inat dijagnozama

Slomišmo se pokušavajući život definisati riječima. Izbezumljeno se osvrćemo oko sebe u potrazi za nekom drugom osobom, koja bi osmislila ako ne svaki, ono bar poneki trenutak našeg postojanja. Lutamo u najcrnjem mraku tudjih nekih labirinata, tražeći u njima svoj spas i svoje rješenje. Saplićemo se o vlastite ponore iluzija, očekujući od drugih da nam zakrpe naše davno polomljene dijelove. Odrićemo se vlastitih boja da bi od bezbojnih ljudi bezuspješno pokušavali istržiti bar malo šarenila koje bi nam uljepšalo dane. Degradiramo vlastite svjetove da bi dragim ljudima mogli uljepšati njihove. Jer tako valjda u životu treba. Jer jedino tako ćemo jednom i naša sreća i mi doći na red… Vraga! Život nema pojma ni o kakvom redu. I nikada ti neće stajati rame uz rame, niti će te podržati u nastojanjima da mijenjaš tudje svjetove. I čije bi to ti svjetove mijenjala, dušo moja draga? Svjetove ljudi koji se promjena boje, strijepe pred njima? Koji im se iz sve snage opiru, ne žele ih? Mije...

Nije uvijek ona jedna kap kriva za prolivenu čašu. Nekad se čaša sama prevrne pa pukne, nekad se zaljulja pa se dio sadržine prolije. A nekad je (bilo je vrijeme da i to naučim!) zaljuljam ili prolijem i sama. Da sve ono što mi nije potrebno i što nikako ne bi trebalo biti dio mog života, iscuri, nestane. Da ustupi mjesto stvarima kojima težim i koje mi pričanjavaju zadovoljstvo. Koje ni za sva blaga ovog svijeta ne bih mijenjala. Svoje neke male ljude velikog srca. Svoja putovanja dušom na kojima mi nikakva pratnja raznoraznih glumaca i negativaca nije potrebna. U prošlost punu prelijepih uspomena. U budućnost u kojoj za loše stvari i loše ljude više nema mjesta. Puno sam toga u životu prošla. Bilo je tu svega i svačega. Sad shvatam kako me je svaka osoba koju sam u životu srela, svaki predjeni put (kako uzbrdo tako i nizbrdo) vodio meni ovakvoj kakva sam danas. Meni, koja konačno zna svoju vrijednost i koja od nje ni za kakvu cijenu više ne odustaje. Ali je počela odustajati i od...

Ja sam još samo u jedno sigurna: nikada više nikome neću dozvoliti da mi skine ovaj osmijeh s lica.    Možda život još i može, ali ljudi više zasigurno NE!      

Svakog ljeta na društvenim mrežama nailazim na gotovo identično stanje. Na meni bar neka posve apsurdna jadanja - da ne kažem kenjanja! Smeta vam vrijeme. Ne prija vam vrućina. Ne podnosite zimu i snijeg (a od jeseni još ni traga). Odlazak na posao vam stvara nepodnošljivi stres – pogotovo ako ste direktor ili zauzimate neku vodeću funkciju u firmi - ili vas na radnom mjestu svi odreda nerviraju. Mogu samo zamisliti kolika je to katastrofa, što se ne možete usaglasati s ostalim ukućanima na koje ćete sve destinacije ovog ljeta otputovati ni odlučiti koliko vremena ćete tamo provesti: 15, 20 ili možda mjesec dana i više? I koliko slika ćete s tih destinacija postaviti na društvene mreže. Koliko računa vaših obroka koji po mogućnosti vrijede više od mjesečnih prihoda jednog običnog (možda i vašeg) radnika. Ne želim ni da razmišljam o tome, čemu takvom bahatošću učite svoju djecu i kakve samo bijedne uzore oni nalaze u vama.  Jer osobe ste nevjerovatno pune sebe a zapravo toliko p...