Najteža je borba sa samim sobom

Slomišmo se pokušavajući život definisati riječima. Izbezumljeno se osvrćemo oko sebe u potrazi za nekom drugom osobom, koja bi osmislila ako ne svaki, ono bar poneki trenutak našeg postojanja. Lutamo u najcrnjem mraku tudjih nekih labirinata, tražeći u njima svoj spas i svoje rješenje. Saplićemo se o vlastite ponore iluzija, očekujući od drugih da nam zakrpe naše davno polomljene dijelove. Odrićemo se vlastitih boja da bi od bezbojnih ljudi bezuspješno pokušavali istržiti bar malo šarenila koje bi nam uljepšalo dane. Degradiramo vlastite svjetove da bi dragim ljudima mogli uljepšati njihove. Jer tako valjda u životu treba. Jer jedino tako ćemo jednom i naša sreća i mi doći na red…

Vraga! Život nema pojma ni o kakvom redu. I nikada ti neće stajati rame uz rame, niti će te podržati u nastojanjima da mijenjaš tudje svjetove. I čije bi to ti svjetove mijenjala, dušo moja draga? Svjetove ljudi koji se promjena boje, strijepe pred njima? Koji im se iz sve snage opiru, ne žele ih? Mijenjala bi njihove svjetove na ogromnu štetu svog vlastitog? Neće moći! Nikakva promjena ne dolazi sama od sebe, niti od tebe, i ne vrijedi se truditi mijenjati bilo šta u životu drugih, ponajmanje onih kojima je njihov svijet dobar takav kakav je, koji nalaze neko meni bar nadasve začudjujuće zadovoljstvo u vječitom nezadovoljstvu, vječito namrštenom licu, vječitom kukanju i ponavljanju floskula kao što su: »Nikad neće biti bolje!« ili »A šta ja mogu, tako je kako je!« Svaka na bilo kakav način usiljena ili neželjena promjena rezultira tek njenom pukom suprotnošću. Jer taj neko kome iz svog srca želiš pomoći, pomoć ne treba. Ne želi! Njemu je, upamti, dobro tako kako je. Uvijek je, naravno, lakše živjeti po liniji najmanjeg otpora, uvijek je jednostavnije sudbinu ili druge kriviti za sve loše što nas u životu snadje. Nikad sebe, svoja poimanja, svoje neke iskrivljene istine i zablude. Sebe nipošto!

Ne mogu drugo nego iz dna duše žaliti takve ljude. Nikad saznati neće, koliko su, samo da se malo potrude, sposobni sami sebe pretvoriti iz pesimiste u optimistu. Koliko je jedan jedini iskreni osmijeh ljepši od stotinu puta dnevno namrgodjenog lica. Koliko je olakšanje kad se čovjek neprikosnovenom hrabrošću i nekom ludjačkom strpljivošću odupre toj crnini u koju je nekad, možda i ne htijući, sam sebe okovao. I koliko se samo samopouzdanja krije u saznanju da može u svakoj stvari koju vidi otkriti bar malo šarenila koje mu život neprestano nudi, umjesto što, kao sad, gleda i vidi samo crno-bijele nijanse.

Ali treba raditi na sebi, svakodnevno, treba se svim raspoložljivim sredstvima truditi odagnati negativnosti koje nam život pokatkada servira. Treba se izboriti sa svim svojim strahovima i demonima koji danonoćno nasrću na naš mir. Jednom se i oni umore. Kad se uvjere koliko smo istrajni i samodisciplinovani na putu ka svom boljem danas i još boljem sutra.

Najteža je borba sa samim sobom, ja to najbolje znam. I može trajati godinama, ali vjerujte mi: isplati se. Još kako se isplati!