O nekim, meni bar, neprihvatljivim razlikama

Svakog ljeta na društvenim mrežama nailazim na gotovo identično stanje. Na meni bar neka posve apsurdna jadanja - da ne kažem kenjanja! Smeta vam vrijeme. Ne prija vam vrućina. Ne podnosite zimu i snijeg (a od jeseni još ni traga). Odlazak na posao vam stvara nepodnošljivi stres – pogotovo ako ste direktor ili zauzimate neku vodeću funkciju u firmi - ili vas na radnom mjestu svi odreda nerviraju. Mogu samo zamisliti kolika je to katastrofa, što se ne možete usaglasati s ostalim ukućanima na koje ćete sve destinacije ovog ljeta otputovati ni odlučiti koliko vremena ćete tamo provesti: 15, 20 ili možda mjesec dana i više? I koliko slika ćete s tih destinacija postaviti na društvene mreže. Koliko računa vaših obroka koji po mogućnosti vrijede više od mjesečnih prihoda jednog običnog (možda i vašeg) radnika. Ne želim ni da razmišljam o tome, čemu takvom bahatošću učite svoju djecu i kakve samo bijedne uzore oni nalaze u vama. 

Jer osobe ste nevjerovatno pune sebe a zapravo toliko prazne. Toliko jadne. Tako male u svojoj umišljenoj velićini. I beskrajno vas žalim. U svakom trenutku svog postojanja mislite samo na sebe, i zauvijek će tako biti. Nikad za nikad nećete shvatiti koliko je sve to što činite ustvari nebitno. Nikad nećete, mada ste u mogućnosti, pružiti ruku nekome kome bi ta ruka u odredjenom trenutku život značila. (Čast izuzecima, kojih i u vašem beskrupuloznom svijetu srećom uvijek ima!) Nikada nećete ni pomisliti a kamoli razmišljati o tome, da postoje i drukčiji svijetovi i životi, sasvim suprotni tim vašim bogomdatim svijetovima i životima.

Jer tamo ljudi gube svoje najmilije. Tamo ljudima djeca na rukama umiru. Zbog oholosti i bezobzirnosti vama sličnih ljudi. Zbog neimaštine, prirodnih katastrofa, zbog ratova koji vode raznorazni tudje krvi žedni poremećeni umovi. 

Tamo ljude muče druge (prave) brige: da li će oni i njihova djeca uopšte dočekati sutrašnji dan. I ako ga dočekaju živi i zdravi, hoće li makar suhog hljeba moći za doručak na sto staviti. Drugi opet strijepe hoće li uprkos dva posla koja svakodnevno obavljaju (a usput: nijedan nije plaćen toliko koliko bi trebao biti) djeci moći kupiti odjeću koju su prerasli, kako ih ostala djeca ne bi „zadirkivala“, i priuštiti im bar one neophodne školske potrepštine kako bi mogli nastaviti školovanje - bliži se naime kraj ljetnog raspusta. Da neke druge stvari koje „nisu toliko bitne“ i ne spominjem. O pustoj želji da ih odvedu na more bar jedan dan godišnje recimo, jer im se najvjerovatnije nikad neće ispuniti. 

Tamo se ljudi i djeca (pokušajte zamisliti: čak i djeca!) liječe sms porukama i donacijama, a ako pravovremeno ne prikupe dovoljno sredstava...

Tamo ljudi zbog svakodnevnih OPRAVDANIH stresova i problema oboljevaju od svih mogućih bolesti. Umiru u najgorim mukama. A u većini slučajeva ni glasa od njih ne čuješ. Jer su navikli tako: šutiti i trpiti do poslednjeg daha. Jer ih je, živjeći usporedno s vašim sebičnim i svakog, ma i najmanjeg trunka empatije lišenog svijeta, sramota što su siromašni, sramota što nemaju i nisu u mogućnosti svojoj djeci priuštiti više, jer ih je sramota govoriti o tome. A ne bi trebalo da je tako. Trebalo bi biti sramota vas.

I zato imam samo jedno da vam poručim: živite vi i dalje svoje prazne, neprestanim hvalisanjima ispunjene živote. Samo nas - mene i meni slične - od danas pa nadalje izuzmite od svojih umišljenih problema i stresova i svog posve neprikladnog jadikovanja!