Odsad kroz život samo lagano

Nije uvijek ona jedna kap kriva za prolivenu čašu. Nekad se čaša sama prevrne pa pukne, nekad se zaljulja pa se dio sadržine prolije. A nekad je (bilo je vrijeme da i to naučim!) zaljuljam ili prolijem i sama. Da sve ono što mi nije potrebno i što nikako ne bi trebalo biti dio mog života, iscuri, nestane. Da ustupi mjesto stvarima kojima težim i koje mi pričanjavaju zadovoljstvo. Koje ni za sva blaga ovog svijeta ne bih mijenjala. Svoje neke male ljude velikog srca. Svoja putovanja dušom na kojima mi nikakva pratnja raznoraznih glumaca i negativaca nije potrebna. U prošlost punu prelijepih uspomena. U budućnost u kojoj za loše stvari i loše ljude više nema mjesta.

Puno sam toga u životu prošla. Bilo je tu svega i svačega. Sad shvatam kako me je svaka osoba koju sam u životu srela, svaki predjeni put (kako uzbrdo tako i nizbrdo) vodio meni ovakvoj kakva sam danas. Meni, koja konačno zna svoju vrijednost i koja od nje ni za kakvu cijenu više ne odustaje. Ali je počela odustajati i odustajaće do samog kraja od ljudi koji tu vrijednost niti vide niti cijene. Ljudi koji bi samo korist da izvlače od „budale“ kakva sam nekad bila. I iznenadjeno se zatiču u nekakvoj (za njih) neprijatnoj atmosferi kad shvate da JA – ova danas – nisam ona JA od juče, da ne nudim više ni gram sebe onima koji od mene iziskuju samo davanje. Bez imalo uzajamnosti, bez i trunčice iskazane naklonosti ili bar razumijevanja.

Odsad kroz život samo lagano. Umjereno. I samo sa ljudima koji sa mnom mogu biti ono što jesu. S kojima i ja bez ikakvog ustrućavanja mogu biti tačno onakva kakva jesam. Samo s onima koji pridaju veliki značaj medjusobnom poštovanju, uvažavanju, koji znaju tačno značenje pojmova kao što su odanost, lojalnost, prijateljstvo. Koji su kao ja svjesni da nikakav jednostrani trud da bi se odnos održao, ne može Bog zna koliko dugo trajati.

Odsad samo tako. I sa takvima. Svi ostali su na čekanju. Doživotnom.