U inat dijagnozama

I šta sam ja sad ako nisam pješak (pešec)???

Obožavam proljeće! Obožavam kad me probudi Sunce, onako mangupski mi namigne i mahne svojim nježnim ručicama. Obožavam vedro nebo. Obožavam jorgovan kad mi na balkonu prolista (a tek kad procvjeta)! Obožavam dok uz jutarnju kafu čujem samo cvrkut ptica.  Ne postoji ljepši način da mi započne (i ovaj) dan! ❤️❤️❤️❤️

Ako ti neko kaže da nešto ne možeš, samo se nasmij. Ne raspravljaj se. Ne objašnjavaj. Onaj ko ne vjeruje u tebe, ne zaslužuje ni raspravu niti bilo kakvo objašnjenje. Možda samo srednji prst. Ili čak ni to? Jer kad znaš koliko vrijediš, ničije mišljenje te ne dotiče. (Slika: London 2016)

I ovo jutro, kao i mnoga prethodna, započela sam jednim malim ritualom. Dok sam polako dolazila sebi, uživajući u prvim gutljajima još vruće kafe – crne, jake, sa malo šećera – bacila sam se na pretragu. U moru nesretnih, tragičnih i nadasve katastrofalnih i tužnih vijesti, ali i posve nepotrebnih informacija tipa: ko, s kim, zašto, kada..., kojima nas mediji svakodnevno zasipaju, ja tražim one sretne, lijepe, pozitivne životne priče. U ovom našem svijetu, gdje se sve veći broj ljudi pridružuje krdu nadasve precijenjenih kolekcionara negative, koje se nasladjuje tudjom mukom i likuje nad tudjim nesrećama, pa se novinari u skoro svemu povinuju baš njima, ponekad i nije baš lako, vjerujte mi, naći takve. Ali nikada ne odustajem. Nekim danima traje duže od željenog i očekivanog, ali uvijek uspijevam u svojoj namjeri. Tek toliko, da mi jutro makar i najmanjim dijelićem nekog apsolutno mi neželjenog i neprihvatljivog ukusa ne zagorči tek započeti dan. Tek toliko, da se uvijek iznova u...