Bila jednom neka druga JA
Bila jednom neka druga JA. Tiša. Povučenija. Nevidljiva, čak i sebi. Hodala je svijetom spuštenih pogleda, da ne bi koga pogledala u oči i slučajno otkrila vlastitu ranjivost. Nosila je tišinu kao plašt, a osmijehe kao masku. Govorila je "dobro sam" dok se lomila iznutra. Bila je dobra svima – osim sebi. Ta druga Ja znala je šta znači čekati. I nadati se. I razočarati se. Zgrčena izmedju želja koje nije smjela izgovoriti i snova koje je gurala pod jastuk da slučajno ne bi ometali tudje potrebe. Bila je ogledalo svima, ali nikad sebi. Gubila se u pokušajima da zasluži ljubav, potvrdu, toplinu – nesvjesna da se ni ljubav ni potvrda a ni toplina ne moraju zaraditi. Ali jednog dana – ne naglo, nego polako, korak po korak – počela je buditi onu pravu sebe. Počela je govoriti "ne" bez grižnje savjesti. Počela je prihvatati čak i ono "da" kada je život vodio putem koji nije bio unaprijed zacrtan. Naučila je da njezina vrijednost ne zavisi od tudjih očekivanja. Da...