U inat dijagnozama

Večeras moja osjećanja ne šapuću. Vrište. Njihov se glas ori iz pogleda u ogledalu, iz tišine u kojoj ne pronalazim ni zrnce mira, iz uzdaha koji zastane na pola puta do daha. Govore iz starih poruka koje ne brišem, iz pjesama koje se same jave, pa učine da mi srce gorčinom zatreperi. Ne mogu ih sakriti, ma koliko to željela. Ona danas ne pitaju za dopuštenje. Ne slušaju razum, naprosto ga ignorišu. Probijaju zidove ponosa, ruše obrambene mehanizme koje evo mjesecima gradim. Govore iz dodira koji nedostaje, iz riječi koje nisam rekla, a trebala sam. Iz tvojih riječi koje bole, peku, a trebale su mi samo malo drugačije, samo malo nježnije. Trebale su mi, kao kap vode u nepreglednoj pustinji. Cijeli me dan preplavljuju valovi tuge i sjećanja, pa se nakratko povuku, samo da bi se vratili još jači. U meni večeras, nemilosrdna borba izmedju srca i i razuma. Srce na trenutak popusti, pa se po ko zna koji put sroza u najdublje ponore. Tuge, očaja, bespomoćnosti. I nemam pojma, stvarno nem...

Ovdje su najljepša jutra, nježnija nego bilo gdje drugdje. Čim svane, priroda se probudi tiho, kao da ne želi prekinuti san onih koji još spavaju. U toj tišini krije se posebna snaga – ona koja iscjeljuje i umiruje sve ono što je preko noći postalo teško. Zrak je ovdje čist i proziran poput kristala. Kada ga udahnete, imate osjećaj da vam u pluća ulazi život sam – miris vlažne trave, svježe zemlje i nevidljive rose koja još drži kapljice na listovima. Ptice se oglašavaju s krošnji, ali čak i one pjevaju tiše, nekako s poštovanjem prema ovom svetom miru jutra. Šuma u blizini polako otkriva boje. Sunce se probija kroz krošnje i pravi pruge svjetlosti koje plešu po mahovini. Ako se tada zaustavite i samo slušate, čućete da priroda diše. I ta tišina – najljepša je melodija koju možete ponijeti sa sobom u dan. Tu, na pragu dana, sve izgleda moguće. Nema briga, nema težine. Postoji samo svježina koja ispire umor i vraća nadu. Svako jutro je prilika da krenemo ispočetka, da budemo zahvalni na...

Nisu kolica ta koja me definišu. Nije ta pokretna konstrukcija ono što odredjuje moju vrijednost, niti su točkovi oni što me vode kroz život. Ja sam više od toga. Ja sam osoba. Duša. Srce koje voli, misli koje plešu, snovi koji ne poznaju granice. Ponekad su mi tudji pogledi znali biti teži od samih prepreka. Tišina koju su mi ljudi ponekad poklanjali umjesto riječi znala je odzvanjati glasnije od vike. Ali naučila sam — hod ne čini čovjeka. Hod je samo jedan od načina kretanja. A ja se krećem, možda drugačije, ali svakim danom naprijed, svojim tempom, s više osjećaja nego mnogi koji protrče kroz život. Kolica su samo neizostavni produžetak mene. Ona mi pomažu, ali me nipošto ne odredjuju. Ne odredjuju moje granice, niti moj potencijal. Ne ograničavaju moju snagu, ni širinu mog pogleda. Možda me je tijelo i izdalo, ali duh mi je ostao nepokoren, i u njemu nema ni traga sažaljenju. Jer ja sam borac. Ne tražim niti podnosim da me bilo ko gleda s visine, ni s sažaljenjem. Tražim da me gle...

Nije Srebrenica samo datum. Nije to samo 11. juli – iako tada najviše boli. Srebrenica je rana koja nikada ne zarasta. Ona je tišina izmedju dva ezana, šapat majke koja još uvijek traži kosti djeteta, prazna soba čije prozore više niko ne otvara. Srebrenica je glas koji godinama odzvanja medju brdima, tražeći pravdu. To je mjesto gdje je čovjek prestao biti čovjek – a monstrumima su data uniforma, naredbe i mirna savjest. To je grad u kojem kosti jednog čovjeka leže u tri ili više masovnih grobnica, jer su ubijeni kopani i raskopavani, premještani, skriveni. Kao da će istina postati izbrisana zakopavanjem i premještanjem kostiju. Srebrenica je više od genocida – jer je to i svijest koja to zna, a šuti. To su otvorene oči svijeta koje su gledale, znale… a okrenule glavu. Srebrenica je ime svakog djeteta koje nije stiglo odrasti. I svakog oca koji je posljednji put pogledao sina prije nego što su ih zauvijek razdvojili. To je hiljade priča koje još nisu ispričane – jer nji...

Na scenu je došao tiho, gotovo neprimjetno. Bez velikih riječi, bez pompe. Samo on, klavijature, i osmijeh koji je govorio više od svih najava. Publika je šutjela. Nije to bila šutnja nestrpljenja, već ona sveta tišina u kojoj srce prepoznaje da će se dogoditi nešto veliko. I dogodilo se. Filip ima cerebralnu paralizu. Ne vidi. Ima i dijagnozu iz širokog spektra autizma. Ali ono što ima više od svega je duša koja pjeva najljepšim glasom i ruke koje sviraju srcem. Njegov nastup nije bio koncert u klasičnom smislu. To je bilo putovanje. Kad su prvi tonovi krenuli, dvorana se pretvorila u svemir tišine i zvuka. Niko od prisutnih nije gledao na sat. Niko nije mislio na probleme, račune, svakodnevne brige. Svi smo bili tamo – u sadašnjem trenutku, potpuno prisutni, s njim sjedinjeni. Jer Filip ne svira samo instrument. On svira život. Svaka nota koju je odsviralo njegovo tijelo – koje je naučilo boriti se s pokretima, s koordinacijom, s ograničenjima – nosila je u sebi tisuće riječi koje ni...

Većina ljudi misli da sam uvijek jaka. Jer mi osmijeh, kad me sretnu, ne silazi s lica. A nisam. Ponekad se probudim i nemam snage. Ne za osmijeh, ne za razgovor, ne za hrabrost da budem »ona koja uvijek sve može«. I znate šta? To je u redu. Navikli su ljudi na to. Da pregrizem, izdržim, nastavim dalje. Da se ne slomim – jer neko je uvijek računao na mene. Neko se uvijek ugledao na mene. Neko me vidio kao stijenu. A ja? Ja sam samo čovjek. Sa dušom punom krhotina koje lijepim kako stignem, u tišini, da niko ne vidi. Ima dana kada me umor sustigne prije jutarnje kafe. Kada me pogled u ogledalu podsjeti da sam umorna od očekivanja, od borbi koje vodim iza zatvorenih vrata. Kada više ne znam da li šutim jer sam mudra, ili jer sam predugo bila ignorisana ili čak osudjivana kad sam govorila. Nisam uvijek jaka. Nekad se raspadnem. U vožnji. Pod tušem. U sitnim satima kad svi spavaju, a meni se suze slijevaju po jastuku. I ne, tim priznanjem ne tražim sažaljenje. Samo pravo da budem ran...