U inat dijagnozama

Samo jedno lice imam i nosim ga svuda — u osmijehu, u tišini. I medju ljudima i u samoći. Kad najjače grlim i kad bez riječi odlazim. Nije ni maska, ni izlog za svijet; to sam ja — s dušom u očima i pogledom što se ne trudi da bi išta sakrio. Ne mijenjam se po potrebi. Ne pretvaram se da sam nešto što nisam, ne glumim da bih bila prihvaćena, da bih se bilo gdje uklopila. Ne skidam maske u trenucima kad svijet utihne, kad ostanem sama. Sve što na mome licu vidiš, to je moje: i radost, i bol, i sve ostalo što život sa sobom donosi.

Znaš… Svaki put kad se nadjem u našem gradu, imam osjećaj da si tu. Ne fizički — ne! Svjesna sam da se u takvom obliku nećeš pojaviti. Ali tu si: u zraku, u valovima, u načinu na koji mi se srce stisne pa pusti, kao plima i oseka. More nas ne zaboravlja. U njemu još uvijek postojimo — kao da nikad nismo napravili ni jedan jedini pokret jedno bez drugog. U školjkama još uvijek umjesto bisera čuva naše neobuzdane smijehove, u svojim valovima presipa sve one naše nikad izgovorene riječi. Možda su ljudi zaboravili. Ali nijedno od nas dvoje nikad nije ni pokušalo uvjeriti sebe da je prošlo. Jer nijedno od nas dvoje ne vjeruje u kraj. Jer more ne vjeruje u kraj. Ono i dalje pamti kako smo jedno drugo doživljavali kao dom i kako smo se voljeli najtiše, a najviše. Tvoje ime i dalje živi u mojim tišinama, u pogledu što uvijek iznova traži srcu najdraži horizont. A on me svaki put podsjeti na tvoje blage oči. Uvijek kad sam tu, prolazim našim stazama. Zatvaram oči. I znaš šta? Uvijek si tu - pok...

U svijetu prepunom mapa, GPS-a i algoritama koji predlažu "najbrži put", zaboravimo da najvažnije putovanje – ono kroz sebe i kroz život – nema unaprijed zacrtanu rutu. Život nema navigaciju. Nema “okreni lijevo za sreću” ili “za 200 metara si stigao do smisla”. Koliko god tražili znakove, odgovore ili neko “uskladjivanje s univerzumom”, život ide kako želi – krivuda, staje, ubrzava, kreće se u krug. I to je u redu. To nije pogrešan put. To je jedini put koji u tom trenutku postoji. Ponekad se nadjemo izgubljeni u tudjim očekivanjima, mapama koje nisu naše. Ponekad se vratimo na isto raskršće misleći da je greška, a možda nas upravo tu dočeka lekcija koju trebamo naučiti. Život nas ne vodi kao GPS – on nas iskušava, širi, slama i izgradjuje. I zato, možda nije poenta da znamo gdje idemo, već da budemo prisutni tu gdje jesmo. Da budemo obzirniji prema sebi kad s neke zacrtane staze krenemo u nepoznato, da shvatimo i prihvatimo da su lutanja sastavni dio našeg pu...