Kao što to pjesnik reče...
Takvi su ljudi. Govore mi: »Nemoj nikada očekivati previše!« Ili: »Nemoj očekivati ništa!« a od mene očekuju sve. Udaraju tačno tamo gdje najviše boli, pa na mene prebacuju krivdu i svu odgovornost za svoje (ne)djelo, govoreći »Nije to tako strašno, opet pretjeruješ!« Kažu: »Ne možeš tako emotivna i osjetljiva živjeti ni preživjeti u ovakvom svijetu, pod hitno se mijenjaj!«, a pri prvoj promjeni koju na meni osjete, njihov komentar je: »Nešto bogami s tobom nije u redu!« I šta to, molim vas, tačno sa mnom nije u redu?! To što sam konačno naučila biti samoj sebi prijatelj? Što sam konačno prestala gledati neljudima kroz prste kad mi prirede bilokakvo "sranje" (izvinjavam se na izrazu) i dovela sebe do stanja svijesti, da svakome ko me izda ili na bilo koji način povrijedi, mogu bez zrna griže savjesti okrenuti ledja ili barem stvoriti neku pristojnu distancu izmedju nas ? To što sam prestala rovariti, kopati po sebi i tražiti u svojim postupcima opravdanje za njihov bezo...