Sve što danas želim reći
Ne podnosim osobice koje same sebe smatraju najboljima, nenadoknadivima. Savršenima. Koje se na svakom koraku hvale svojim 'dobrim' djelima – ne daj Bože da neko za to ne sazna, kakva bi to katastrofa bila! A 'vamo… Nanose drugima više štete nego koristi, e, za to se ne zna. O tome šutimo, zar ne? Vidimo trun u tudjem oku, a balvane u svom ne! Valjda čovjek dobro čini prvenstveno radi sebe, pa tek poslije radi drugih. I valjda se ne hvali kako je učinio nešto, bilo što, kako je pomogao nekome, bilo čime: blizinom, lijepom riječju, zagrljajem, toplinom, ljudskošću. Dovoljno je da sam zna kako je to divan osjećaj: znati da je u živote drugih unio barem nešto od toga i da se to nikad neće okončati. Još je ljepši osjećaj šutjeti o tome, živjeti život najbolje što možeš, baviti se ponajprije sobom, pokušati svakog dana biti bolji čovjek. Ne ulaziti u tudje živote s namjerom da štetiš, klevećeš, podapinješ nogu tamo gdje bi pružena ruka bila prijeko potrebna. Ako već ne...
