U inat dijagnozama

Usreći nekoga. Svaki dan. Malim znakom pažnje. Lijepim gestom. Riječju. Sitnicom koja život znači. Možda baš pogodiš trenutak u kome mu je to prijeko potrebno.  Pa ako se i desi da tvoju gestu taj neko ne cijeni ili ne razumije onako kako si ti zamislila, ne očajavaj. Ti ćeš bar znati da si nekome poklonila trenutak. I da je to sve što možemo dati od sebe. Da si htjela samo usrećiti. I nipošto nije problem u tebi ako neko ne zna ni prepoznati ni prihvatiti sreću.  

Mnogi smo, čekajući to famozno SUTRA, na svašta nešto zakasnili. Nismo nazvali dragu osobu: sutra ćemo. Nismo poslali poruku podrške nekome kome je itekako trebala: možemo to i sutra. A vjerujte mi, to sutra uvijek prodje i mi ni tada ne učinimo sve ono što bi htjeli. Što bi morali. Jer dragoj osobi sutra možda ne svane. I taj neko kome bi naša podrška jako puno značila, umori se čekajući je. Postane mu svejedno da li ćemo mu se ikad više javiti. Zato, ono sve što želimo, sve na što pomislimo i što bi, ili nama, ili nekome drugom pričinilo radost, učinimo danas. Nazovimo prijatelja, pošaljimo lijepu riječ nekom kome bismo njome željeli uljepšati ovaj dan.   Danas, ne sutra. Prestanimo se ponašati kao da nam je sutra zagarantovano!     

Trebale bi biti ovdje još jedna šoljica za kafu i još jedne cigare. I jedan osmijeh - najljepši i najdraži na svijetu. I jedan zagrljaj za dobro jutro, od kojeg kosti pucaju.  Onaj najjači. I jedna pričalica od ranog jutra - jedina koja mi nikad nije ni na trenutak zasmetala.  Trebalo bi sve to biti. A nema ničega osim mene, kafe i cigara. Samo mojih. Pa barem mogu pušiti, mogu kafu piti za obje. I mogu danima šutiti za obje. Ali... Ne mogu se nasmijati, ne mogu bez nje. I ne mogu riječima opisati koliko fali. Ona i sve njeno. Svakog jutra, svakog trena. Zauvijek! Kad je svuda vidim, a nigdje osim u duši mojoj je više nema 💔 Nikad više sa radošću neću doći u ovaj grad! Trenutno baš nisam ni sigurna da ću ikada više u njega kročiti. Jer koliko je nekada u meni bilo ljubavi, toliko je sada tuge. Ona me jedina dočekuje. I ispraća. Tuga i od svemira veća. U životu sam uvjerena jedino još u to kako niko ko nije doživio nešto slično to ne može razumjeti i kako niko to i ništa na sv...