Tuga i od svemira veća

Trebale bi biti ovdje još jedna šoljica za kafu i još jedne cigare. I jedan osmijeh - najljepši i najdraži na svijetu. I jedan zagrljaj za dobro jutro, od kojeg kosti pucaju.  Onaj najjači. I jedna pričalica od ranog jutra - jedina koja mi nikad nije ni na trenutak zasmetala. 

Trebalo bi sve to biti. A nema ničega osim mene, kafe i cigara. Samo mojih. Pa barem mogu pušiti, mogu kafu piti za obje. I mogu danima šutiti za obje. Ali... Ne mogu se nasmijati, ne mogu bez nje. I ne mogu riječima opisati koliko fali. Ona i sve njeno. Svakog jutra, svakog trena. Zauvijek! Kad je svuda vidim, a nigdje osim u duši mojoj je više nema 💔

Nikad više sa radošću neću doći u ovaj grad! Trenutno baš nisam ni sigurna da ću ikada više u njega kročiti. Jer koliko je nekada u meni bilo ljubavi, toliko je sada tuge. Ona me jedina dočekuje. I ispraća. Tuga i od svemira veća. U životu sam uvjerena jedino još u to kako niko ko nije doživio nešto slično to ne može razumjeti i kako niko to i ništa na svijetu neće moći nikada promijeniti!