U inat dijagnozama

Svakog ljeta na društvenim mrežama nailazim na gotovo identično stanje. Na meni bar neka posve apsurdna jadanja - da ne kažem kenjanja! Smeta vam vrijeme. Ne prija vam vrućina. Ne podnosite zimu i snijeg (a od jeseni još ni traga). Odlazak na posao vam stvara nepodnošljivi stres – pogotovo ako ste direktor ili zauzimate neku vodeću funkciju u firmi - ili vas na radnom mjestu svi odreda nerviraju. Mogu samo zamisliti kolika je to katastrofa, što se ne možete usaglasati s ostalim ukućanima na koje ćete sve destinacije ovog ljeta otputovati ni odlučiti koliko vremena ćete tamo provesti: 15, 20 ili možda mjesec dana i više? I koliko slika ćete s tih destinacija postaviti na društvene mreže. Koliko računa vaših obroka koji po mogućnosti vrijede više od mjesečnih prihoda jednog običnog (možda i vašeg) radnika. Ne želim ni da razmišljam o tome, čemu takvom bahatošću učite svoju djecu i kakve samo bijedne uzore oni nalaze u vama.  Jer osobe ste nevjerovatno pune sebe a zapravo toliko p...

Život me naučio da se bez svakoga može. Bez nekog jako teško, bez nekog zapanjujuće lako – naravno da to zavisi od osobe bez koje smo ostali, na kakav način i zbog čega nas je napustila. Naše žaljenje zavrijedjuju samo oni koji su (prerano) otišli na put bez povratka.    Dok živi... Oni uvijek imaju izbor da učine ili NE UČINE nešto, uvijek imaju mogućnost popraviti ono što su pokvarili. Ako to žele naravno. U slučaju da ne žele ili da ne uvidjaju svoje greške: zašto pobogu ijednu jedinu sekundu protračiti na žaljenje što ih više nema u našem životu?!