U inat dijagnozama

Kad nas život baci na koljena, kad nam priredi neko neprijatno, bolno iznenadjenje, ako i dalje činimo dobro, ako se i dalje trudimo ostati čovjek, uprkos gorčini koja nas povremeno zahvati, vremenom se uspijemo bar na trenutke otrgnuti od svoje nemoći, razočarenja, od svega što nam ne dozvoljava 'do kraja' prodisati. Ako smo ljudi. Oni koji se to i ne potrude biti , ukopaju se u svoju bol, u tjeskobu koja nikako da prodje, jadni i čemerni, 'tješeći se' kako imaju svo pravo, zbog svog nemirenja sa sudbinom, zbog svoje nemogućnosti prihvatiti i pomiriti se s njom, svog vječitog nezadovoljstva i 'igranja žrtve', drugima nanositi štetu. Jer eto: »Zašto bi se neko drugi trudio da i dalje živi najbolje što može i zna, zašto bi se neko, uprkos ne baš prijatnim stvarima koje su mu se dešavale, i dalje znao i mogao radovati sitnicama koje mu život nesebično daruje, kad ja nisam to sposoban?« I ako se zbog svoje nesposobnosti pronalaženja izlaza iz svoje situacije ...

Poznajem neke divne ljude. Ljudine zapravo. One koji još uvijek, uprkos ovom haotičnom svijetu, vjeruju u dobrotu, u poštenje, u ljudskost i zahvalnost. Nikome ništa loše u životu nisu učinili. Žive svoj život, ni na trenutak se ne zamarajući tudjim. Ne dijele „pametne“ savjete kad se to od njih ne traži. Ne tračare, ne kleveću, pronašli su svoj mir, i ne pomišljajući da bi na bilo koji način stvarali nemir drugima. Dragim ljudima u svakom trenutku oslonac su, podrška, raduju se njihovim uspjesima ali isto tako i tuguju s njima kad ih zadese neki nemili dogadjaji. Slamka su spasa kad se na njihovim putevima nadju osobe koje nikako ljudima ne možeš nazvati. E, samo te i samo takve LJUDE ubuduće želim u svom životu. Jer i mene čine boljom osobom. Jer me svojim prisustvom i djelima obavezuju da se i sama trudim u tom smjeru. Jer me svakodnevno podsjećaju da trebam biti zahvalna što su baš takvi kakvi jesu, dio mog života. Mog svijeta. Danas nazdravljam svima njima, i nazdravljam s...