U inat dijagnozama

Rijetko govorim o tome koliko je teško bez tebe bitisati. Nekada dok čekam da zaspim, naidje neka uspomena, neka naša pjesma, i duša mi je pjeva na sav glas, jako, kao da će nešto promijeniti, nešto ljepše donijeti. Tebe vratiti. A znam da neće. I nekada baš ne znam zašto uopšte postoje riječi, kad njima ne mogu objasniti niti ovo jedno nedostajanje. A ima ih u mom životu za nečija tri. Ljudi koji takav gubitak nisu doživjeli mogu biti sretni. I sve riječi ovoga svijeta, koje bih ponekad htjela napisati, ne bi razumjeli. Oni koji jesu, znaju sve i bez ijedne moje riječi. I jedino oni me mogu razumjeti. Još uvijek ti imam toliko toga reći. Toliko mojih riječi i dalje putuje ka tebi, toliko priča još uvijek samo tebi upućujem. Toliko zagrljaja koje sada šaljem nebu, a samo želim... Samo makar još jednom zagrliti TEBE... Nema dana kad to ne poželim. I nema dana kad ti ne postavim bar jedno pitanje, ali ono baš uvijek ostane bez odgovora; nema dana da ne sanjam snove a da ih baš tebi ne po...

I da ne ispadne da se u svom pisanju stalno bavim drugima, da ih ponekad čak i 'kritikujem', danas sam odlučila da navedem i neke svoje mane. Znam pogriješiti i ja, naravno. Znam u trenucima uvrijedjenosti, ishitreno i bez imalo razmišljanja, i sama uvrijediti, izgovoriti riječi koje sekundu kasnije požalim. Ali kad vidim da sam to učinila/izrekla pogrešnoj osobi, znam se i izviniti. Ako ta osoba prihvati moje izvinjenje dobro, ako ne – njena/njegova stvar. Svi smo ljudi, i svi pokatkad griješimo, zar ne? Ali ne priznajemo svi svoje greške, to mi je već odavno jasno. I ne prihvata svako izvinjenje, ma kako iskreno bilo. Neke stvari jednostavno ne mogu niti hoću da oprostim. Pogotovo one koje ja nikome nikad ne bih učinila. Zlobu, pakost, sebičnost, nepoštovanje, razne manipulacije i laži. Uvijek mi je istina bila jedno od najvažnijih načela u životu. I kako znam za sebe, svaka laž, ma odakle i od koga došla, zaboljela me više od nje. Ima u jednoj Čolinoj pjesmi stih koj...