U inat dijagnozama

Tamo gdje se krajolici osmijesima stvaraju. Tamo gdje se kišne kapi zemlji umiljavaju. Tamo gdje ti zagrljaji dušu osvjetljavaju. Tamo gdje se nježne riječi stihom ukrašavaju. Tamo gdje se tvoji snovi vječnošću spašavaju. Tamo gdje se tvoje vatre iskrom poigravaju. Tamo gdje se drage duše ničim ne sputavaju.  

Prigrliti baš takvog kakav jesi, jer jedino takav si posve moj. Jer jedino s tobom prihvaćenim i prigrljenim mogu si priuštiti svaku radost koju poželim. Skrenuti na svjetlije pute, bude li te neko opet pokušao povesti stazama mraka, razočarenja, izdaje, samoće i očaja. I sam znaš kako smo njima već prošli i kako nam ništa dobro donijeli nisu. Podsjećati uvijek iznova da dobrota i ljubav – ujedinjeni – mogu pobjediti svako zlo, mada se prečesto čini da to nije tako. Ohrabriti svaki put kad zadrhtiš od straha ili neodlučnosti. Hrabrost je naš put i ne postoji ama baš nikakvo razumno opravdanje da ikada kreneš u drugom smjeru. Ali... Ako mi nekad opet poželiš podmetnuti nogu, tim ću istim srcem svom žestinom na tebe nasrnuti. Pa da vidimo ko je jači!

J esmo li konačno naučili? Ne plašiti se visina. Ne strahovati od padova. Ne mjeriti svoju vrijednost tudjim vagama. Ne zaustavljati se tamo gdje nam nije udobno. Ne pristajati na mrvice kada želimo sve. Ne preuzimati odgovornost za tudje riječi i tudja (ne)djela. Ne izgarati u nastojanju da ugodimo svima… …nastaviće se…    

Rodjena sam prijevremeno. Sa nekih sedam mjeseci. Pa se pedijatrica – jedina u našem gradu – odlučno suprostavila želji mojih roditelja da me stavi u inkubator. »Ne treba, dovoljno je razvijena.« Nije me mimoišla ni žutica. Ista ta žena nije se čak ni tad dala ometati: »To je normalno stanje kod nedonoščadi. Proći će.« Kad su moji postali svijesni da sve to ipak predugo traje i da neće tek tako proći, ona je i dalje ponavljala isto. Pri njihovom spomenu Sarajeva i tamošnje pediatrije samo je hladno rekla: »Ne morate tražiti drugo mišljenje, valjda ja znam svoj posao.« Ha! (Umal' ne opsova'!) Srećom, nisu više slijedili njena »uputstva« već su me, slijedivši svoju intuciju, ubrzo odveli u Sarajevo. Kad tamo… Rekli su im da mogu biti sretni ako napravim ijedan korak u životu. A ja sam ih ih napravila milijardu i jedan - što doslovno što figurativno. Pitali su ih gdje su bili do sada. Rekli da je možda prekasno. I da se može desiti da ni disati neću moći sama. A ja s...