Početak...

Rodjena sam prijevremeno. Sa nekih sedam mjeseci. Pa se pedijatrica – jedina u našem gradu – odlučno suprostavila želji mojih roditelja da me stavi u inkubator. »Ne treba, dovoljno je razvijena.«

Nije me mimoišla ni žutica. Ista ta žena nije se čak ni tad dala ometati: »To je normalno stanje kod nedonoščadi. Proći će.«

Kad su moji postali svijesni da sve to ipak predugo traje i da neće tek tako proći, ona je i dalje ponavljala isto.

Pri njihovom spomenu Sarajeva i tamošnje pediatrije samo je hladno rekla: »Ne morate tražiti drugo mišljenje, valjda ja znam svoj posao.« Ha! (Umal' ne opsova'!)

Srećom, nisu više slijedili njena »uputstva« već su me, slijedivši svoju intuciju, ubrzo odveli u Sarajevo. Kad tamo…

Rekli su im da mogu biti sretni ako napravim ijedan korak u životu. A ja sam ih ih napravila milijardu i jedan - što doslovno što figurativno.

Pitali su ih gdje su bili do sada. Rekli da je možda prekasno. I da se može desiti da ni disati neću moći sama. A ja sam, od samog svog postanka čini mi se, urodjenom tvrdoglavošću, udisala to čudo od života punim plućima.

Rekli su da se mogu samo Bogu zahvaliti ako ikada razgovjetno progovorim. A ja sam, kao i sva „normalna“ djeca, progovorila u „normalno“ vrijeme. Pa sam pričala, brbljala, beskrajno znatiželjna postavljala nemoguća pitanja, pjevala iz sveg glasa...

Rekli su i to da zna biti da mi je mozak toliko oštećen, da nikad neću moći „normalno“ funkcionisati, razmišljati, izražavati se, pohadjati škole. A ja sam već sa četiri godine tečno čitala i latinicu i cirilicu. Pisala iz bolnice pisma kući – pisanim slovima, molim lijepo. Računala kao da sam završila u najmanju ruku prvi razred osnovne...

Pa se svemu tome moji nisu prestajali čudom čuditi: „Šta ono doktori u Sarajevu rekoše?“

Svašta nešto rekoše. I u svemu se prevariše!