U inat dijagnozama

Ne volim februar. Dva puta mi je najgrublje što može izmakao tlo pod nogama, dva puta mi svirepom realnošću srezao krila, dva mi je puta lupio šamar od svih mogućih nevolja jači i bolniji. Pa sam ponovo učila disati. Učila živjeti. Učila pronalaziti i prepoznavati i najmanju radost u svakodnevnim sitnicama. Bez njih, ali sa njima u sebi. Njihovom krvlju u vlastitom krvotoku. Njihovim damarima u svakom svom otkucaju srca. Njihovim očima zauvijek utisnutim u moje zjene učila gledati svijet, prepoznavati ljepotu i dobrotu tamo gdje su se drugi s njima ravnodušno mimoilazili. Učila i naučila ogrnuti svaki svoj dah neizmjernom zahvalnošću što su eto, baš njih dvoje bili dio mog života. Onaj najljepši, najsunčaniji dio. Pa budem ponosna na sebe što se kroz život i dalje vodim njihovim potokazima, što sam u sebi uspjela sačuvati sve ono dobro i lijepo, sve ono ljudsko što mi njih dvoje u amanet ostaviše.    Ne volim februar. Svaki od njih pritisne me neminovnošću prolaznosti. Cijeli ...

Ponekad čovjek ode na neka mjesta samo da bi shvatio, kuda ga put nikad više neće odvesti. Što se mene tiče, jedna od takvih destinacija je svakako Festivalna dvorana Ljubljana. Nekih četrdesetak (40) stepenica do ulaza u dvoranu a ove zadnje tri valjda dodju kao šlag na tortu? (slika treća) Gradnja pomenute zgrade kraju je privedena 1941. godine. Nekako ne uspijevam uvjeriti sebe kako u to doba mora da nije bilo ljudi poput mene, a vjerovatno ni starijih osoba kojima bi toliki broj stepenica mogle predstavljati eventualni problem...? Jesu li, Bože, tada uopšte i postojala kolica za ljude s poteškoćama u kretanju? Ako jesu, najvjerovatnije su bila jako nezgrapna i tonu teška...? Ništa, samo glasno razmišljam. I pitam se. Dio unutrašnjosti Festivalne dvorane je za njezine tadašnje potrebe preuredjen 1956. godine, i prije nego što sam došla do tog saznanja, naivno sam mislila da je zgrada jedna od mnogih kulturnih ostavština veoma cijenjenog i priznatog slovenačkog arhitekte (J...

Živi sad. Ovaj trenutak. To je sve što imaš. Ne opterećuj se prošlošću i ne razmišljaj puno o budućnosti. Biće ono što biti mora. Ne koči. Ne brzaj. Ne komplikuj! Samo diši. Prepusti se toku života, nek' te odnese tamo gdje trebaš biti. Dan po dan. Korak po korak. Riječ po riječ. Nauči već jednom s vremena na vrijeme predahnuti i dopustiti svemiru da odradi svoje. Nekad, ma koliko to željela, ne možeš sve sama. Nemam se namjeru praviti pametna i bilo kome dijeliti savjete. I nipošto ne želim biti poput nekog lajfkouča. Ja jednostavno sebe ponekad baš moram podsjetiti kako u životu stvari funkcionišu. I kako bih sama trebala funkcionisati. A ako moje riječi, onako usput, dopru još do nekoga, toliko bolje!  

Da vas pitam nešto. Imate li vi svoj omiljeni restoran, kafić, bilo šta od toga? Ja imam, odnedavno čak dva. Jedan je već trideset godina smješten u Hotemaže, drugi odnedavno u Ljubljani. U prvom sam bila bezbroj puta, u drugom sinoć prvi put, ali zasigurno ne i posljednji. Kruhkerija Gorjanc – oba se tako zovu. I u oba kad dodješ, k'o da si kući doš'o! Dva različita ambijenta, al' je osjećaj isti. I „kruhki“ su isto predobri, a to je ono što najviše broji😉 Tople preporuke od njihovog redovnog gosta!   P. S. Ja sam danas ručala „kruhke“ jer su, podgrijani u mikrovalnoj, odlični i sutradan ❤️❤️❤️❤️  (Slike nastale sinoć - Kruhkerija Gorjanc u Ljubljani, Dunajska 20)