Ići ili ne ići, pitanje je sad

Ponekad čovjek ode na neka mjesta samo da bi shvatio, kuda ga put nikad više neće odvesti. Što se mene tiče, jedna od takvih destinacija je svakako Festivalna dvorana Ljubljana. Nekih četrdesetak (40) stepenica do ulaza u dvoranu a ove zadnje tri valjda dodju kao šlag na tortu? (slika treća)

Gradnja pomenute zgrade kraju je privedena 1941. godine. Nekako ne uspijevam uvjeriti sebe kako u to doba mora da nije bilo ljudi poput mene, a vjerovatno ni starijih osoba kojima bi toliki broj stepenica mogle predstavljati eventualni problem...? Jesu li, Bože, tada uopšte i postojala kolica za ljude s poteškoćama u kretanju? Ako jesu, najvjerovatnije su bila jako nezgrapna i tonu teška...? Ništa, samo glasno razmišljam. I pitam se.

Dio unutrašnjosti Festivalne dvorane je za njezine tadašnje potrebe preuredjen 1956. godine, i prije nego što sam došla do tog saznanja, naivno sam mislila da je zgrada jedna od mnogih kulturnih ostavština veoma cijenjenog i priznatog slovenačkog arhitekte (Jože Plečnik), i kao takva nedodirljiva. Nazdravljam svojoj naivnosti! Znači, unutrašnjost se bez ikakvih problema preuredjivala. I pustimo sad godinu 1956. Živimo u 21. vijeku! Kako je moguće da do dana današnjeg niko nije ni pomislio da bi se možda mogao ugraditi neki lift? (Nigdje danas kraja mojim pitanjima.)

Mogu samo zamisliti kako ćete neki od vas reagovati čitajući ovu moju objavu: „Čemu komplikuješ? Koliko još ima dvorana u Sloveniji, pa i u samoj Ljubljani, u koju bez ikakvih problema možeš ući, moraš li ići baš u Festivalnu?“ E pa znate šta? Moram! Moram – kao i vi - ići gdje god i kad god poželim! I ne, nemam želju raketom se otisnuti u svemir, niti penjati se na Mount Everest. Govorim o običnim, malim, svakodnevnim „putovanjima“. I moram „komplikovati“, ako mi je pristup bilo kada i bilo gdje onemogućen. Moram, ako mom asistentu dvoje ili troje ljudi treba pomoći da me iznese uz i niz 40 stepenica! Uvijek, baš uvijek se nadju ljudi spremni pomoći, kao na primjer sinoć, i hvala im na tome. Samo... Nije u tome stvar. O mojim osjećanjima se radi. O totalno bespotrebnom osjećanju bespomoćnosti. O osjećaju još veće ogranićenosti. Nepoželjnosti. Ignorisanju mene kao posve ravnopravne članice današnjeg društva u kome živim. Da li vi, kao neko ko nije korisnik kolica možete razumjeti, da se ja nikada ne želim tako osjećati?! Da se niko za svoga života ne bi trebao nikada osjećati tako?! Da li ljudi koji „odlučuju“ koje su promjene za naš život i našu ravnopravnost prijeko potrebne a koje nisu, to mogu? Prosto sumnjam. Jer bi se trebali dobro zamisliti, trebali bi se makar minut-dva staviti u moj položaj i pomisliti šta mi je u životu sve već - hajmo to nazvat „sudbinski“ - onemogućeno i uskraćeno. (Nećemo valjda sudbinom nazvati nepostojanje lifta tamo gdje ima i mjesta i načina da se on ugradi?!)  I tad bi shvatili da mi je mnogo više stvari od onih „sudbinom predodredjenih“, onemogućeno zbog neznanja, nezainteresovanosti ili jednostavno nesposobnosti ljudi na bilo koji način zaduženih da sprovode tzv. Zakon jednakih mogućnosti.

I o njemu jednog dana namjeravam pisati, samo da znate 😉

I da, upotrijebila sam maloprije izraz „bespotrebno“. Jer su na sinoć posjećenoj lokaciji davno već stvoreni svi uslovi za ugradnju lifta. I jer je tamo gdje se naziru moguća rješenja, potrebna samo volja. Volja odgovornih ljudi u Festivalnoj dvorani, bar što se ovog slučaja tiče. Obično je dovoljna jedna osoba da stvar pokrene. Osoba kojoj nije stalo samo do sebe i svog ugodjaja, nego želi doprinjeti ovom društvu i svijetu u kome živimo nešto dobro. Koja bi se možda osjećala bolje kad bi kako meni tako i meni sličnima omogućila neometan pristup prostorima u kojima se povremeno odvijaju neki i nama interesantni dogadjaji. Imate li takvu osobu u svom kolektivu, Festivalna dvorano? Jer bi bilo nadasve poželjno da nam ponudite, kao i ostalima, mogućnost izbora: da li slobodnom voljom prisustvovati ili ne nekom dogadjaju u vašim prostorima, ili slobodnom (ne)voljom odreći se tog istog zbog čiste malomarnosti i nedostatka empatije „normalnih“ ljudi oko nas. A nažalost, u velikoj mjeri naši životi i naši svijetovi zavise upravo od njih.