Da se imam čemu radovati

Ne volim februar. Dva puta mi je najgrublje što može izmakao tlo pod nogama, dva puta mi svirepom realnošću srezao krila, dva mi je puta lupio šamar od svih mogućih nevolja jači i bolniji. Pa sam ponovo učila disati. Učila živjeti. Učila pronalaziti i prepoznavati i najmanju radost u svakodnevnim sitnicama. Bez njih, ali sa njima u sebi. Njihovom krvlju u vlastitom krvotoku. Njihovim damarima u svakom svom otkucaju srca. Njihovim očima zauvijek utisnutim u moje zjene učila gledati svijet, prepoznavati ljepotu i dobrotu tamo gdje su se drugi s njima ravnodušno mimoilazili. Učila i naučila ogrnuti svaki svoj dah neizmjernom zahvalnošću što su eto, baš njih dvoje bili dio mog života. Onaj najljepši, najsunčaniji dio. Pa budem ponosna na sebe što se kroz život i dalje vodim njihovim potokazima, što sam u sebi uspjela sačuvati sve ono dobro i lijepo, sve ono ljudsko što mi njih dvoje u amanet ostaviše. 

 

Ne volim februar. Svaki od njih pritisne me neminovnošću prolaznosti. Cijeli moj život i svijet okuje nekim mučnim tišinama iz kojih danima ne umijem izaći. Svako me jutro kao vojnik zauvijek ukopan na počasnoj straži dočeka mislima i sjećanjima na dva imena, dva moja najveća oslonca, dvije moje najveće podrške. Jedine dvije osobe u mom životu u čiju ljubav i beskrajnu privrženost ni jednog jedinog trena za sve te godine nisam posumnjala. Dvije gorke bujice suza koje svo ovo vrijeme, kad god mi poteku niz obraze, svom žestinom zaprijete da će mi i dušu potopiti. 

 

Ne volim februar. Svaki me njegov dan bezbroj puta podsjeti kako se život s ljudima zna nemilosrdno poigrati, kako se nakon bezbroj nekih velikih i onih malih usputnih srećica u trenu zna pretvoriti u nepregledne predjele razarajućeg bola, u ponore neizrecive tuge. U rane koje nikada do kraja zacijeliti neće.

Pa sam baš u inat februaru bila tako uporna u nastojanju da asistent i ja ovih dana kupimo avionske karte za Barcelonu. Da se imam i u ovom mjesecu čemu radovati. Nešto jedva čekati. Da ne bude sve samo tuga, samo nedostajanje, samo žal zbog svega što nismo uspjeli zajedno proživjeti. Da samoj sebi makar malo olakšam i ublažim bol zbog spoznaje da mi je dana s njima u ovom životu malo, mnogo premalo bilo. 

 

16. 2. 2003 – Tata

21. 2. 2015 - Emso