U inat dijagnozama

Imam ja svakako i dobrih dana. Kad mi sve oko mene govori kako treba dalje živjeti i radovati se životu. I za one i baš radi onih dragih i dobrih ljudi koji nisu više s nama. Jer nas odozgo prate i čuvaju. Zar nas žele gledati tužne, ogorčene, ljute na sudbinu i na sve oko sebe, a ne moći nam pomoći?! Ne žele – uvjerena sam u to! Sinoć znam da su bili sretni. Znam da najviše vole vidjeti osmijeh na mom licu, čuti moj smijeh. A za njega je bio zaslužan niko drugi nego #beslagicenis_jedini_pravi   Hvala ti Enise što si mi priuštio salve smijeha, jer si time usrećio i moje najvoljenije!      

Ako se nikad u životu niste upitali da li ćete se ikad više znati i moći od srca nasmijati, ne pričajte meni o tugama. Ni pripadnosti. Ni o nedostajanju.  Ni o razarajućem bolu koji kida utrobu mi ne govorite. Ni o beskrajnim neprospavanim noćima. Ni o moru isplakanih suza. O jutrima u kojima ste se jedva natjerali, ne znajući ni sami kako ni zašto, da ustanete. Ni o tome, kako otada morate da živ(otar)ite samo sa četvrtinom srca.  I ne govorite mi nakon koliko bi vremena žalovanje "moralo" prestati, nakon koliko bi se vremena život "trebao" vratiti u normalu. Što se mene tiče, nikad se u potpunosti vratiti neće. Ni o gromoglasnom vrisku koji, ovako predveče, samo duša čuje mi ne pričajte. Ako niste to nikad doživljavali. I po stotinu puta ponovo sve to Bog zna kako i zašto preživjeli.

Zadnjih nekoliko godina, kad me bilo ko upita: »Ima li išta novo?« odgovaram mu: »Hvala Bogu nema.« Jer to NOVO u mom životu u velikoj većini slučajeva biva nešto što baš nije ni dobro, ni pravedno a ni za hvaliti ili radovati se. Samo što čovjek makar malo dodje sebi, samo što mu se bar na trenutak učini da je konačno uspio do kraja udahnuti vazduh nakon jednog gubitka, eto ga novi. I ništa se tu promjeniti ne može. Valja se ponovo nositi sa bolom i tugom koje donosi prerani odlazak nekoga ko ti je srcu mio. Ljudi smo većinu vremena premalo svjesni koliko smo prolazni. Premalo svjesni da možda nećemo dočekati ni kraj današnjeg dana a kamoli sutrašnji. Ni mi sami, a možda ni neko nama blizak. Smrt nas na to uvijek iznova neumitno podsjeti. Niko je od nas neće izbjeći. Pa zašto se onda ponekad, u pokušaju da sakrijemo svoja osjećanja, ponašamo sasvim suprotno od onoga što nam srce zbori!? Zašto ponekad, u časovima tuge, ljutnje, bilo kakve brige koja nas tare ili za nekog lošeg da...