Dok ne ostanu samo sjećanja...

Zadnjih nekoliko godina, kad me bilo ko upita: »Ima li išta novo?« odgovaram mu: »Hvala Bogu nema.« Jer to NOVO u mom životu u velikoj većini slučajeva biva nešto što baš nije ni dobro, ni pravedno a ni za hvaliti ili radovati se.

Samo što čovjek makar malo dodje sebi, samo što mu se bar na trenutak učini da je konačno uspio do kraja udahnuti vazduh nakon jednog gubitka, eto ga novi. I ništa se tu promjeniti ne može. Valja se ponovo nositi sa bolom i tugom koje donosi prerani odlazak nekoga ko ti je srcu mio.

Ljudi smo većinu vremena premalo svjesni koliko smo prolazni. Premalo svjesni da možda nećemo dočekati ni kraj današnjeg dana a kamoli sutrašnji. Ni mi sami, a možda ni neko nama blizak. Smrt nas na to uvijek iznova neumitno podsjeti. Niko je od nas neće izbjeći. Pa zašto se onda ponekad, u pokušaju da sakrijemo svoja osjećanja, ponašamo sasvim suprotno od onoga što nam srce zbori!? Zašto ponekad, u časovima tuge, ljutnje, bilo kakve brige koja nas tare ili za nekog lošeg dana povrijedjujemo jedni druge - obično one najbliže? Zašto smo pobogu toliko uvjereni da će nam oni sve i dovijeka praštati? Zašto ih tako olako uzimamo zdravo za gotovo? Ne valja nam to, nikako! Ništa u životu čovjek ne bi smio podrazumijevati. Ama baš ništa. I nikoga na ovom svijetu, ma koliko nam blizak bio.

Zato što češće grlimo ljude koje volimo i koji vole nas. Što češće im pokažimo koliko nam je stalo, koliko nam upravo njihova prisutnost uljepšava dane, unatoč povremenim teškim vremenima. Koliko nam znače njihov oslonac i podrška u trenucima kad nam život baš i nije prijatelj. Malo im češće zahvalimo što postoje. Što nam i pored svih nedaća koje nam život donosi na put, znaju ako ništa, bar na kratko, ponovo nacrtati osmijeh na lice. Malo ih češće uvjeravajmo kako u našim životima zauzimaju posebno mjesto. Kako riječima, tako i djelima. Za života, ljudi moji. ZA ŽIVOTA!

Kasno bude za sva kajanja, sva žaljenja, za sva ona »Mogli smo a nismo« kad neko zauvijek ode. Jer tad više nema popravnog, nema više »Sutra ću«. Sve što nam tada ostaje su sjećanja. Samo sjećanja...