U inat dijagnozama

Pitam se, pitam se… Kako bi bilo bar jedan dan preživjeti: - da mi ne padne 15 stvari iz ruku, - da se ne nikad ne udarim kad ih podižem, - da ne ogrebem ruke kad lomim špagete, - da se ne uflekam kad kuham ili jedem, - da ne moram piti tablete koje mi smanjuju nekontrolisane kretnje, - da ne moram ni u kakvoj situaciji ni od koga tražiti pomoć, - da mogu proputovati cijeli svijet a da me niko (ako sama to ne poželim) ne mora pratiti,... Sve vam je to dragi moji (i još štošta drugo) cerebralna paraliza! I ne, ne kukam, nauči čovjek živjeti s njom. Samo ponekad pomislim, kako bi bilo jedan jedini dan provesti na nogama umjesto u kolicima. Vjerovatno bih k'o Forrest Gump trčala dok ne bi pala od umora. Ili to ili plesala do besvijesti. Nema treće stvari za kojom žalim.

Prošli ti put nisam dolazila. Znao si od prvog trenutka kad si me upoznao da ponekad baš ne podnosim »ona mjesta«. A i inače tebe svugdje ima više no tamo. I najusamljeniji mi se činiš baš tamo. Oprostićeš mi nedolazak, znam ja to vrlo dobro. Jer ti, kao nezaustavljivi tornado, još uvijek pronalaziš način da živiš u meni, da treperiš i goriš u meni poput nekog nikada ugaslog vulkana. Uvijek pronalaziš, i poslije toliko vremena, svakojake načine da te nekome spomenem. A ima tih naših ljudi, sretnem ih ponekad. Ispričamo se siti, o svemu i svačemu. I tebe spominjemo. Pa se svega našeg sjetim, pa opsujem godine, život, sve! Ovaj put reći ću ti samo da znaš da su svi ok. Žive svoj život, nastavljaju s njim. Neke od njih put je odnio na razne strane svijeta. Jedino se meni, čini mi se, ponekad desi da »zaglavim« u nekim ljepšim, boljim vremenima. U našoj prošlosti... Pa tako zaglavljena tamo ostajem danima. To mi obično dodje kao neko utočište, pribježalište kad osjetim da od ...

Svoju listu želja godinama već skraćujem, ali zato listu odluka još uvijek nisam prevazišla. Ne mora to biti 1. januar, neki kao sveopšti početak u koji se ljudi tako rado zaklinju. Svaki dan mogu donijeti bilo kakvu odluku, ako samo i pomislim da mi je ikakva promjena u tom trenutku potrebna i itekako dobrodošla. Mijenjati sebe ovakvu kakva jesam? Radi drugih, ma ko to bio? Neka hvala! To, ako već moram, moram činiti jedino sebe radi. Truditi se da danas budem bolja od one sebe od juče. Napokon naučiti i sama sebi osvjetljavati dane, kad nikoga u njima nema. Ne zavisiti ni od čijeg trenutnog (ne)raspoloženja. Ne zanositi se više nikakvim zabludama i nepotrebnim očekivanjima. A prvenstveno ne činiti nikome zlo, ne "vraćati milo za drago", ma koliko mi nepravde i boli bilo naneseno. Ona Alma koja je znala bjesomučno srljati u vlastitu propast samo da bi ugodila nekim dragim ljudima – nje više nema. Ne postoji. (I neću reći, kao što to neki znaju, da su mi za to sve drugi k...