Kapetane moj...

Prošli ti put nisam dolazila. Znao si od prvog trenutka kad si me upoznao da ponekad baš ne podnosim »ona mjesta«. A i inače tebe svugdje ima više no tamo. I najusamljeniji mi se činiš baš tamo. Oprostićeš mi nedolazak, znam ja to vrlo dobro. Jer ti, kao nezaustavljivi tornado, još uvijek pronalaziš način da živiš u meni, da treperiš i goriš u meni poput nekog nikada ugaslog vulkana. Uvijek pronalaziš, i poslije toliko vremena, svakojake načine da te nekome spomenem. A ima tih naših ljudi, sretnem ih ponekad. Ispričamo se siti, o svemu i svačemu. I tebe spominjemo. Pa se svega našeg sjetim, pa opsujem godine, život, sve! Ovaj put reći ću ti samo da znaš da su svi ok. Žive svoj život, nastavljaju s njim. Neke od njih put je odnio na razne strane svijeta. Jedino se meni, čini mi se, ponekad desi da »zaglavim« u nekim ljepšim, boljim vremenima. U našoj prošlosti... Pa tako zaglavljena tamo ostajem danima. To mi obično dodje kao neko utočište, pribježalište kad osjetim da od onog 21. februarskog dana u mome svijetu i svijetu uopšte ništa više nije isto, niti će ikada više biti.

Tvoji su dobro – koliko mogu biti. Moram ti reći da ti je brat izrastao u divnu osobu. I da se ja još nadam onim obećanim palačincima. Jednom...

Jednom ćemo ponovo razgovarati o duši. I tišini. I koliko smo sve jedno o drugom znali. Sve. Jednom. O Robinu. Zvaću te opet Kapetane moj. I o sreći ćemo razgovarati. Jednom. O Djoletu, Slovenskoj. Pločama. Violini. Jednom. Kad to vrijeme dodje. A doći će. Kad vječnost naleti i zauvijek nas ogrne svojom toplinom.

Do tad mi ostaje samo da fališ. Neizmjerno ❤️💔❤️💔