Treba se mijenjati samo sebe radi

Svoju listu želja godinama već skraćujem, ali zato listu odluka još uvijek nisam prevazišla. Ne mora to biti 1. januar, neki kao sveopšti početak u koji se ljudi tako rado zaklinju. Svaki dan mogu donijeti bilo kakvu odluku, ako samo i pomislim da mi je ikakva promjena u tom trenutku potrebna i itekako dobrodošla.

Mijenjati sebe ovakvu kakva jesam? Radi drugih, ma ko to bio? Neka hvala! To, ako već moram, moram činiti jedino sebe radi. Truditi se da danas budem bolja od one sebe od juče. Napokon naučiti i sama sebi osvjetljavati dane, kad nikoga u njima nema. Ne zavisiti ni od čijeg trenutnog (ne)raspoloženja. Ne zanositi se više nikakvim zabludama i nepotrebnim očekivanjima. A prvenstveno ne činiti nikome zlo, ne "vraćati milo za drago", ma koliko mi nepravde i boli bilo naneseno.

Ona Alma koja je znala bjesomučno srljati u vlastitu propast samo da bi ugodila nekim dragim ljudima – nje više nema. Ne postoji. (I neću reći, kao što to neki znaju, da su mi za to sve drugi krivi. Ne! Kriva sam sama, jer sam premalo voljela sebe a neke ljude čak i previše.) Ako ta nova JA bilo kome ne odgovara, ako im takva nisam po volji, nigdje ne piše da moraju ustrajati i ostati u mom životu. Niti imam namjeru niti ikoga želim prisiljavati na bilo što. Mogu im samo poželiti sve najbolje i sretan put u neki svoj, potpuno drugačiji svijet od moga. Mene lično oduvijek vuku dubine; dopustiti drugima, ako to žele, da se brčkaju u svojim plićacima, to je sve što sam spremna i što mogu za njih učiniti.

Moja vidljiva dijagnoza uveliko je doprinjela tome da tokom cijelog svog života nekako više odskačem nego što se uklapam. Pa se zato i moj karakter napokon počeo na svim poljima voditi time. Ne podnosim više gužve, od mase ljudi me hvata nekakav srklet. Nervoza. Pogotovo u posljednje vrijeme. I ne mogu se više družiti sa svakim. Biram ljude koji gode mojoj duši, uz koje se osjećam opušteno. Prijatno. Uz koje se ni na tren ne moram pretvarati kako sam nešto što ni u snu nisam. Ne mogu i ne želim više učestvovati u kojekakvim banalnim razgovorima, bilo da se radi o vremenu ili nečijem poslu koji me ni najmanje ne interesuje i o kojem ama baš ništa ne znam niti želim znati. Ima na ovom svijetu toliko ljepših i prijatnijih stvari o kojima se može satima pričati. Radije uzmem u ruke knjigu ili odgledam neku dragu mi seriju ili film. Ili se jednostavno posvetim sebi i svojoj unutrašnjosti u kojoj na momente još uvijek zna prevladati ili gorčina ili ljutnja ili neka nenadana uznemirenost. Nešto što mi ne da do kraja prodisati ni živjeti onako kako bih trebala. Ali učim. Učim svu tu negativnost što kraće zadržavati u sebi, otjerati te i takve osjećaje u tri krasne zahvalnošću, pozitivom, razgovorom sa dragim ljudima, smijehom. Jer život nije haos, haos u svom postojanju u većini slučajeva stvaramo mi sami. Život je jedna posve jednostavna stvar koja bi se isto tako jednostavno trebala doživljavati. I zato svaku ne baš prijatnu situaciju pokušavam nekako prevazići, nekako „dogurati“ do prijeko mi potrebnog mira. I na kraju krajeva, učim iz dana u dan poštovati i nadasve voljeti samu sebe, jer... Ako ja sebe ne poštujem i ne volim, nema smisla to očekivati ni od drugih, zar ne?