U inat dijagnozama

Sahrani u sebi one što ti dušu tište, sve što tvome postojanju zadaju gorčinu. Nek' iz tebe u inat njima ravnodušnosti vrište, k'o što vrište istine u prolivenom vinu. Makni se od svakog ko ti nemir stvara, - da sačuvaš sebe i svog srca blago, a svi oni što za ljudskost baš nemaju dara nek' daleko od tebe čine što im drago. Ne daj više da te gase oni što ne znaju kako dani mogu biti zanosni i sjajni, što bi tamu da unesu u njedra tvome sjaju zato što ponori mraka njima su beskrajni.  

Zapravo je olakšavajuća činjenica da neki dragi ljudi iz tvoje prošlosti, najčešće u tvojim teškim vremenima, pokažu svoje pravo lice i sami sebe postave na ono mjesto gdje pripadaju. U tvom životu NIGDJE VIŠE! Jednostavno sebe žive sahrane u tebi. I što je od svega najbolje, ti ne moraš ni prstom mrdnuti, sve to oni sami učine.  Ne preostane ti tad ništa drugo nego mahnuti im u pozdrav i umjesto 'dovidjenja' tiho u sebi izgovoriti 'bezvidjenja'. Znam, znam, ta riječ ne postoji u bosanskom jeziku. Ali… Što se mene tiče, trebalo bi je uvesti u riječnik, kao posljednji pozdrav živim osobama koje za tebe u jednom jedinom trenutku prestanu postojati.  

Nikome nisam dužna objašnjavati ni pravdati se radi svojih djela, ni postupaka. Ali ima tako ljudi pa šire klevete, laži, govore o meni stvari o kojima pojma nemaju, vjerovatno zato da bi sebe mogli predstaviti u najljepšem mogućem svjetlu, da bi time nekako umirili svoju „savjest“ pošto se petljaju tamo gdje im nikako nije mjesto, umjesto da se bave svojim životima koji su eto baš bajni. Imali bi puno, i previše posla sami sa sobom, a pošto tome nisu vični, bave se tudjim jadima i nedaćama, misleći da znaju šta je i kako za koga najbolje. A zapravo pojma nemaju, prihvaćajući činjenice koje samo njima odgovaraju. Odavno se više ne pitam zašto to rade, što im to u životu treba. Nek' se oni sami nose s tim, meni je svejedno i za njih i za sve njihovo. Sve to nek' ide na njihovu dušu, ako je imaju.   Sretala sam tokom svog života masu takvih, licemjernih, lažljivih ljudi i torokuša, i sva je moja sreća u tome što sam vremenom oguglala na te i takve postupke i takve „ljude“. Samo s...

Noćas je nebo čudno, kao crna fotografija s bijelom nijansom tvoje kože. Kao ludo sjećanje, slomljen trenutak i uzdah nekako na pola prekinut, kao podmukla predaja. Kao tamni purpur tvojih zjenica, kao karmin koji ti je ostao na usnama, netaknut. Bojim se, jače je od mene, i jedne noći više neću uspjeti preći svim tim stazama koje svom svojom ljubavlju obasipaš, ostavljajući ih meni u amanet, kao mostove do sebe.