U inat dijagnozama

Nikad u životu nisam za sebe ni pomislila a kamoli izrekla, kako sam savršena. Ili ne daj Bože - bezgriješna. Ta čovjek sam samo, sa svim svojim vrlinama i manama. Ali poznajem osobe koje same sebe smatraju takvima i koriste svaku priliku da to naglase. Pa se pitam, budući da smo svi čuli za izreku "Nobody is perfect", kako neko uopšte može poželiti biti to i hvaliti se time da je NOBODY.  

»Korak po korak« rekla mi je, smiješeći se. Pročitala me je k'o bukvar, osjetila kako mi strpljenje nije baš najjača strana. Znala je dobro da sam još uvijek brzopleta. Da još uvijek želim sve postići SAD i ODMAH, iako sam se kroz život nebrojeno puta uvjerila da se stvari obično dešavaju i želje ispunjavaju kad ih pustiš, kad dozvoliš svemiru da odradi svoje, uvijek iznova bi na površinu isplivala moja nestrpljivost, moja nemogućnost »pustiti«, moje grčevito stezanje želja, nastojanje da što prije riješim nedoumice, strahove… »Ako želiš pisati, piši. Ako želiš misliti – misli. Ali usmjeravaj svoje misli ka pozitivnim stvarima, piši o njima, ima ih u tvom svijetu dovoljno da prekriju crninu koja se pokatkad pomoli ispod te gomile jarkih boja kojima te život svakodnevno obasipa.« I eto, sad pišem. I mislim. I trudim se misliti pozitivno, misliti misli zbog kojih će mi se duša smiješiti. Priznajem, ne uspijeva mi uvijek. Doživljavala sam tokom života i previše bolnih iskustava ...

Ljudski je biti sretan, isto kao što je ljudski i tugovati. Ljudski je biti snažan, isto kao što je ljudski biti slab. Ljudski je opraštati, ali je ljudski i kad preko nekih stvari ne možeš preći. Ljudski je griješiti, ali je ljudski i izviniti se ako si sposoban uvidjeti svoje greške. Ljudski je voljeti, ali je ljudski i postati ravnodušan do ljudi koji te na bilo kakav način povrijede. Ljudski je biti nekome blizu, ali je ljudski i distancirati se od onih koji se prvi od tebe udalje. Ljudski je moliti za pomoć, isto kao što je ljudski pomoći nekome.   Svi smo samo ljudi, i sve negdje duboko u nama čuči: i dobro i loše. Šta ćemo od toga odabrati i na kakav način ćemo živjeti, samo je naša odluka. I uvijek imamo izbora: biti ili ne biti Čovjek. Niko nikoga ne bi smio ni »kriviti« ni prebacivati odgovornost na njega zbog svojih postupaka. Ja ću i dalje po svome – srcem, ali ću dobro gledati s kim, jer nisam više naivna niti sam budala.

Šutnja nije uvijek zlato. Nekad može postati čir na želucu, nekad ne daj Bože i nešto puno gore. A može se protumačiti kao prihvatanje i odobravanje nekih nepravdi koje se dešavaju. Zato više neću da šutim. Došlo je vrijeme da i ja ispričam svoju stranu priče. I nije me uopšte briga ko će se pronaći u mojim riječima, ko će šta misliti ili reći. Dosta je bilo šutnje s moje strane, dosta njihovog hvalisanja i prekrajanja istine u svoju korist samo da bi pred narodom ispali bolji nego što ustvari jesu. Dosta nepravde, bezobzirnosti i štete koju su nanijeli i još uvijek nanose majci. I šta su samo mislili? Da sam mutava, nesposobna kao oni? Da ću mirno i bez ijedne riječi posmatrati sve to?! Najprije bih zamolila one koji imaju djecu, da zamisle kako ih imaju dvoje. Jedno od njih živi u inostranstvu, dok drugo koje živi u istom gradu kao roditelj, potpunim ignorisanjem svoje sestre ili brata (nije bitno), odluči da ga smjesti u dom za stare osobe. Znači, dovodi ga/je pred svršen čin bez bi...