Korak po korak

»Korak po korak« rekla mi je, smiješeći se. Pročitala me je k'o bukvar, osjetila kako mi strpljenje nije baš najjača strana. Znala je dobro da sam još uvijek brzopleta. Da još uvijek želim sve postići SAD i ODMAH, iako sam se kroz život nebrojeno puta uvjerila da se stvari obično dešavaju i želje ispunjavaju kad ih pustiš, kad dozvoliš svemiru da odradi svoje, uvijek iznova bi na površinu isplivala moja nestrpljivost, moja nemogućnost »pustiti«, moje grčevito stezanje želja, nastojanje da što prije riješim nedoumice, strahove…

»Ako želiš pisati, piši. Ako želiš misliti – misli. Ali usmjeravaj svoje misli ka pozitivnim stvarima, piši o njima, ima ih u tvom svijetu dovoljno da prekriju crninu koja se pokatkad pomoli ispod te gomile jarkih boja kojima te život svakodnevno obasipa.«

I eto, sad pišem. I mislim. I trudim se misliti pozitivno, misliti misli zbog kojih će mi se duša smiješiti. Priznajem, ne uspijeva mi uvijek. Doživljavala sam tokom života i previše bolnih iskustava i gubitaka da bi mi svaki dan mogao biti »praznik«. Ali učim (još uvijek) od toga ne praviti dramu. Učim kako se što lagodnije nositi sa sjećanjima na neke najdraže ljude koje mi je život prerano oteo. Učim se što mirnije nositi s tugama koje me ponekad baš zbog tih ljudi obuzmu. Nekad mi sjećanja na njih izmame smiješak, a nekad…. Nekad tuga preuzme vlast, pa se isplačem k'o malo dijete. Ista sjećanja, a potpuno suprotna osjećanja. Ali barem sam naučila ne bježati više ni od tuge ni od sreće. Život je to, i jedno i drugo, život koji baš i nije bajka. Ali je barem povremeno bio. Baš s tim osobama, u nekim predivnim momentima koje će moje srce zauvijek pamtiti. Bilo ih je baš onako, u ogromnim količinama. I znam: biće ih još. S nekim drugim ljudima koje poznajem. Koje ću u budućnosti vjerovatno još upoznati. S ljudima koji znaju pružiti ruku kad čovjeku baš to zatreba. Koji čvrstim zagrljajem znaju odagnati mračne misli, koji ostale spašavaju od potonuća, koji ne dozvoljavaju da se »loši« dani pretvore u mučnu epizodu koja nema kraja. I beskrajno sam zahvalna životu, kako zbog onih koji će dok živim ostati moje sve na svijetu, a kojih više nema, tako i zbog ovih koji su mi sada sve na svijetu. I svi su oni Moji Mali Ljudi Velikog Srca.