Šutnja nije uvijek zlato
Šutnja nije uvijek zlato. Nekad može postati čir na želucu, nekad ne daj Bože i nešto puno gore. A može se protumačiti kao prihvatanje i odobravanje nekih nepravdi koje se dešavaju. Zato više neću da šutim. Došlo je vrijeme da i ja ispričam svoju stranu priče. I nije me uopšte briga ko će se pronaći u mojim riječima, ko će šta misliti ili reći. Dosta je bilo šutnje s moje strane, dosta njihovog hvalisanja i prekrajanja istine u svoju korist samo da bi pred narodom ispali bolji nego što ustvari jesu. Dosta nepravde, bezobzirnosti i štete koju su nanijeli i još uvijek nanose majci. I šta su samo mislili? Da sam mutava, nesposobna kao oni? Da ću mirno i bez ijedne riječi posmatrati sve to?!
Najprije bih zamolila one koji imaju djecu, da zamisle kako ih imaju dvoje. Jedno od njih živi u inostranstvu, dok drugo koje živi u istom gradu kao roditelj, potpunim ignorisanjem svoje sestre ili brata (nije bitno), odluči da ga smjesti u dom za stare osobe. Znači, dovodi ga/je pred svršen čin bez bilo kakve komunikacije s njim, bez bilo kakvog iznošenja njegovog mišljenja, bez njegove saglasnosti ili, zbog možda nekih konkretnih stvari, nesaglasnosti, njegovog možda drukčijeg pogleda na cijelu tu stvar, drukčijeg mišljenja ili traženja boljeg rješenja i neke bolje mogućnosti i budućnosti za roditelja. Upitajte se kako bi se to vaše drugo dijete osjećalo u tom slučaju. Samo se to upitajte. Ili bi bilo bolje da vas pitam, pošto se neki od vas nisu ni na trenutak sposobni staviti u tudju kožu: imate li brata ili sestru? Kako bi se vi osjećali da se tako bitne stvari dešavaju mimo vas, da vas ignorišu, da se ponašaju kao da ne postojite?!
I što je najgore, o tome su, zajedno s NJIM odlučivale i još uvijek odlučuju osobe koje se ni po čemu ne mogu mjeriti sa mnom: majkinim djetetom. Odakle vam pravo i da pomislite da se pored mene žive miješate u te stvari?! Koji ste mi boni vi faktor da bi i po čemu bili bliže mojoj majci OD MENE?! Nisu tu čista posla, sigurna sam u to, zasigurno neku korist očekujete budući da ste se spajdašili s NJIM, kao što sam sigurna u sve ovo što ću vam ovdje napisati.
Moram naglasiti da je meni bilo prilikom prve posjete majke u domu - od strane direktorice - rečeno kako ta ustanova što se majke kao takve tiče, nije adekvatna, jer nemaju nikakvog stručnog kadra koji bi se bavio takvim slučajem. Još je naglasila kako je to isto rekla i NJEMU. Ja bih tada, da sam bila na njegovom mjestu, lijepo uzela majku za ruku (tada je još hodala) i tražila drugo rješenje. Ako ništa drugo, a ono neki primjereniji dom »za takve slučajeve«. Ta nije valjda dom u Jablanici jedini dom u BiH?! Nije! Ali je jedini čije troškove može pokriti majkina penzija a to je veoma važno! Važnije čak i od majkinog zdravstvenog stanja i dostojanstvenog staranja! Meni je to na primjer, ON prešutio. Svašta mi je nešto prešutio. I vama je najvjerovatnije. (Samo što ja, svaki put kad posjetim majku, ponešto novo čujem i saznam. Istina, kakva god bila, nikad ne može ostati sakrivena.) Ali mi je jednom prilikom na viber napisao kako su mu u domu prijetili da će majku, ako se ne smiri, vratiti kući i da dobro razmislim šta uraditi u tom slučaju. U tom trenutku sam čak i postojala, možete li vjerovati?! Nije me ignorisao ni u trenutku kad sam mu napomenula kako treba majki uraditi CT mozga, tako naime piše u nalazu neurologinje – malo kasnije ću je spomenuti. Štaviše, napao me je, rekavši da mu više ništa ne govorim, da je tako najbolje. I da vam pravo kažem - nije me to ni začudilo a ni iznenadilo. Uvijek napadaju, omalovažavaju, kritikuju i osudjuju slabići, nikad jaki ljudi.
Valjda bi svako normalno dijete uradilo za roditelja najviše i najbolje što može, misleći jedino na njegovu dobrobit. Ali eto, nismo sva djeca ista. ON, umjesto da uradi tako da bi bilo dobro majci, uradio je kako je najbolje njemu. Odveo je kod gore pomenute neurologinje i samo on zna šta je sve slagao i izmislio samo da bi majka ostala u tom domu. Da bi je smirio, kako mu je savjetovala dotična osoba tamo zaposlena. E pa baš je smirio! Poslije tog »pregleda« pretpisana joj je terapija, nakon koje je majka postajala sve slabija. Više ne može ustati iz kreveta, ne može se presvući bez pomoći sestara, jedva da stane na noge, koraka više ne može napraviti, sve više spava, čak i jede u poluležećem položaju. U krevetu naravno! Zadnji put kad sam je posjetila, više ni u kolicima nije mogla sjediti duže od pet minuta. A samo sam je htjela negdje izvesti, da malo promjeni sredinu, izadje iz tog doma, da ne leži po cijele dane u sobi. To svakako odgovara NJEMU i ostalima. »Riješio se svoje muke,« kako je nedavno lijepo sama rekla. I to je ta NJEGOVA/njihova briga o njoj kojom se hvališu po Konjicu i o kojoj cijeli Konjic priča?!
I ne! Majka nije dobro, bez obzira što mi svi to ponavljaju kad god sam kod nje. I bez obzira šta sve VI lažete drugima pa oni prenose dalje. Fizički nipošto nije dobro. Svaka vam čast kad možete tako mirno gledati kako iz dana u dan sve više propada! Mentalno je i danas normalnija i svjesnija od svih vas koji ste doprinjeli da dodje u ovakvo stanje. Pitala bih vas gdje će vam duša, a pošto je očito da je nemate…
Komentarji
Objavite komentar