U inat dijagnozama

Učio si me jeziku srca i jeziku ljudskosti. Usadio si hrabrost u moje oči. Odlučnost prvog nesigurnog koraka, kao i beskrajnu upornost svih ostalih koje sam u životu učinila. Bez tvoje nesebične podrške i bezuslovne ljubavi ništa od svega što sam postigla u životu, ne bih mogla. I kako iko na ovom svijetu može reći da te više nema, kad te evo, već više od pedeset godina nosim u sebi kao najveće blago koje je život kadar ljudskom biću pokloniti. Kad svo to vrijeme još uvijek postojiš - u meni i svuda oko mene. Na svim stranama mog svijeta drijemaš kao uspavana želja, kao vječita utjeha u svim životnim problemima i nedaćama, koje, kao i ostali ljudi doživljavam i preživljavam. Ali se i u takvim trenucima pokušavam voditi nekim tvojim uvjerenjima, savjetima, tvojim životnim mudrostima kojima si me onako, kao pravi roditelj, nesebično zasipao. Iako bez tebe fizično, i dalje živim s tobom, zauvijek ukopanim u samo dno moje utrobe. Kako iko na ovom svijetu može reći da te više nema, ...

Treba u ovim prohladnim i kišnim skoro pa oktobarskim danima u maju pisati o suncu. Suncu jednog dalekog grada. Suncu u njegovim stanovnicima koji ti na svakom koraku nude osmijehe i tople riječi, koji ti u svakoj situaciji (isto tako sa osmijehom) nude ljubazne odgovore na sva moguća pitanja. O suncu u vlasnicima lokala i restorana koji, opet sa smiješkom na licu, udovoljavaju svakoj tvojoj želji. Suncu koje je obasjavalo svaku stvar koju smo vidjeli, svaku kretnju koju smo napravili u ta tri i po dana. Da o duši grada čiji se dio zauvijek uselio u moje pore, i o svome dijelu duše koji sam tamo ostavila, da me negdje, u nekom najosunčanijem čošku, sretan zbog ponovnog susreta, sačeka kad se jednog dana vratim po njega, i ne govorim. Jer otići ću tamo opet, jednom, pa makar samo na par dan, kao i ovaj put. Prvi smo dan, pošto smo kao novajlije u gradu bili još poprilično nesnalažljivi, pješice prošetali do Torre Agbar, samo prošli pored ZOO-ja, u čijem sastavu se nalazi Parc de la ...

Obećala sam samoj sebi, zaklela se svojim životom i svime što imam da me radi živog čovjeka nikad više glava neće zaboljeti. Da radi živog čovjeka nikad više nijedne jedine suze pustiti neću. Jer ljudi, na kraju krajeva, sve što činimo, činimo samima sebi. Ako pogriješimo, i ako uvidimo svoju grešku, red je da izgovorimo „tu tešku stranu reč IZVINI“, zar ne? A ako neko pogriješi i za svoje greške uvijek nalazi opravdanja, pa čak i okrivljuje druge zato... E za takve ljude (i to sam se zaklela) ja više neću ni prstom mrdnuti da im olakšam dušu, uzimajući na sebe makar trunčicu težine njihovih djela odnosno nedjela. Svejedno. Ako sam ja mjesecima ili čak godinama jedina koja neke osobe zovem i forsiram prijateljstvo... Kad prestanem to činiti, i kad potom ti isti ljudi mjesecima mene niti zovu niti mi dolaze...  E pa, draga/i moja/i, nema problema. Ti mene mjesecima ne zoveš, ja tebe neću nazvati više nikada. I mirna Bosna.  Ma o kome i ma o kakvom se odnosu radilo, moje najvaž...