Kocka je bačena!

Obećala sam samoj sebi, zaklela se svojim životom i svime što imam da me radi živog čovjeka nikad više glava neće zaboljeti. Da radi živog čovjeka nikad više nijedne jedine suze pustiti neću. Jer ljudi, na kraju krajeva, sve što činimo, činimo samima sebi. Ako pogriješimo, i ako uvidimo svoju grešku, red je da izgovorimo „tu tešku stranu reč IZVINI“, zar ne? A ako neko pogriješi i za svoje greške uvijek nalazi opravdanja, pa čak i okrivljuje druge zato...

E za takve ljude (i to sam se zaklela) ja više neću ni prstom mrdnuti da im olakšam dušu, uzimajući na sebe makar trunčicu težine njihovih djela odnosno nedjela. Svejedno. Ako sam ja mjesecima ili čak godinama jedina koja neke osobe zovem i forsiram prijateljstvo... Kad prestanem to činiti, i kad potom ti isti ljudi mjesecima mene niti zovu niti mi dolaze... 

E pa, draga/i moja/i, nema problema. Ti mene mjesecima ne zoveš, ja tebe neću nazvati više nikada. I mirna Bosna. 

Ma o kome i ma o kakvom se odnosu radilo, moje najvažnije pravilo odsad glasi: Ko može bez mene, mogu i ja bez njega, još lakše. I što se mene lično tiče, nema ti tu ni grama tuge, ni najmanje moguće zamjerke. Ti sa svojim životom radi šta hoćeš, samo mene i moj život ostavi na miru. Jer sam jednostavno postala ravnodušna na tebe i sve tvoje. 

I ova tačka na kraju mog današnjeg zapisa kao svemir je velika.