Barcelona - grad sunca i svjetlosti

Treba u ovim prohladnim i kišnim skoro pa oktobarskim danima u maju pisati o suncu. Suncu jednog dalekog grada. Suncu u njegovim stanovnicima koji ti na svakom koraku nude osmijehe i tople riječi, koji ti u svakoj situaciji (isto tako sa osmijehom) nude ljubazne odgovore na sva moguća pitanja. O suncu u vlasnicima lokala i restorana koji, opet sa smiješkom na licu, udovoljavaju svakoj tvojoj želji. Suncu koje je obasjavalo svaku stvar koju smo vidjeli, svaku kretnju koju smo napravili u ta tri i po dana. Da o duši grada čiji se dio zauvijek uselio u moje pore, i o svome dijelu duše koji sam tamo ostavila, da me negdje, u nekom najosunčanijem čošku, sretan zbog ponovnog susreta, sačeka kad se jednog dana vratim po njega, i ne govorim. Jer otići ću tamo opet, jednom, pa makar samo na par dan, kao i ovaj put.

Prvi smo dan, pošto smo kao novajlije u gradu bili još poprilično nesnalažljivi, pješice prošetali do Torre Agbar, samo prošli pored ZOO-ja, u čijem sastavu se nalazi Parc de la Ciutadella. E tu smo se zadržali neko vrijeme, jer se ima štošta za vidjeti (i čuti). Malo smo predahnuli, pa se opet pješice uputili čak do marine koja je po mojoj nekoj procjeni, kilometrima udaljena od našeg hotela. Srećom pa smo nakon večere toliko došli pameti, da smo kao pravi turisti sjeli u taksi koji nas je odvezao do hotela.

Idućih smo dana vidjeli mnogo više. Casu Millu recimo (jeste li znali kako na toj Gaudijevoj tvorevini nijedan balkon nije isti?), prošetali parkom Guell, popeli se na vrh istog, sa kog te dočeka fenomenalan pogled na Barcelonu, koristili metro bez ikakvih problema, jer se ne moraš najaviti dva dana prije - kao recimo na obični voz kod nas u Sloveniji, vozili se turističkim autobusom, čak se i popeli na gornji otvoreni sprat, da bih i ja, s vjetrom u kosi i najsretnijim osmijehom na licu mogla s visine vidjeti što više tog čarobnog grada. Prošetali smo pored čuvene fontane Montjuic, doduše danju kad nije bila osvijetljena i kad vodoskok nije bio u funkciji. (Rečeno nam je da osvjetljenje i vodoskoke uključuju izmedju 21h i 23h). Primjetivši masu ljudi i golubova na trgu oko fontane, rekla sam svom asistentu: „Osjećam se kao na Baščaršiji.“ Ni smijeha nam nije falilo u tom gradu sunca.

Prošetali smo i sarajevskim mostom, za koji vjerujem da malo ko zna. A ni ja ne bih znala da mi nije bivši komšija za njega rekao.

Zadržali smo se neko vrijeme, naravno, i pored Sagrade Familie, oduševljeni njenom veličanstvenošću i nekom magičnom ljepotom koja iz nje isijava, mada i dandanas traju radovi na njoj. Govori se da bi trebala biti završena do 2026. godine, pošto se tada navršava 100 godina od smrti njenog tvorca Gaudija. (Vidjećemo.) Ukratko, sva njegova djela koja smo posjetili/vidjeli, jednostavno su nas oduševila.

Pošto smo bili smješteni u hotelu koji je od plaža bio udaljen samo 10-ak minuta hoda, svaki smo dan barem 2-3 sata proveli na jednoj od njih ili samo prošetali njima. Upijali sunčane zrake i vraćali osmijehe slučajnim prolaznicima. A tih osmijeha nije bilo malo!

Prisustvovali smo čak i predstavi Flamenka koja nas je oboje oduševila, a koja je bila jedna od mojih najvećih želja ako se ikada dočepam Barcelone. (Anamaria, najljepša ti hvala za linkove i savjete koje si mi poslala u vezi toga!)

Jeli smo samo domaće specijalitete, namjerno naručujući različite stvari, kako bi mogli i jedno i drugo probati uvijek nešto novo. Ipak, oboje nas je najviše oduševio španski omlet, vrlo jednostavno i upravo zbog toga toliko iznenadjujuće ukusno jelo. Jedino smo to posljednje veče u Barceloni naručili isto. Moram vam usput priznati i to, koliko mi je žao što sam isto to veče uz španski omlet prvi put naručila i popila sangriu. Jer da sam znala koliko je dobra... A možda i bolje što nisam znala 😉

Španski omlet napravili smo i sami ubrzo nakon povratka u Sloveniju, i mogu vam reći kako nipošto nije ispao loše. Ali špansko je špansko, ma šta god to bilo!

Ma dragi moji, nije bilo ni jedne jedine stvari u Barceloni kojom nisam bila oduševljena! I danas (ima malo više od mjesec dana kako smo se vratili), u meni sve nekom najsvjetlijom radošću zatreperi kad god se sjetim tih dana i doživljaja. I kao što mnogi znaju reći za Sarajevo: „Ko ga jednom posjeti, uvijek iznova mu se vraća!“, tako bih ja mogla reći za Barcelonu.

Bože moj, koliko neke ljepote čovjek može doživjeti u samo par dana! I koliko samo zahvalnosti sve od prvog trenutka boravka u Barceloni ja osjećam prema svome asistentu! Stvarno vam to ne mogu opisati. Jer da njega nema i da nije baš takav kakav jeste, ja najvjerovatnije u tom gradu ni trenutka boravila ne bih. I nikada ne bih tamo doživjela i vidjela sve ono što sam doživjela i vidjela baš zahvaljujući njemu. Asistentu moj, hvala ti što postojiš!

Možda bi s moje strane dobrodošla preporuka svim korisnicima inv. kolica, koji možda isto kao ja nekad, goruće žele posjetiti Barcelonu: obavezno to učinite! Večina hotelskih smještaja nam je dostupna, u ogromnom broju njih postoji nekoliko (ili bar jedna) soba s prilagodjenim kupatilom. Svi turistički autobusi (Barcelona Bus Turistic), pa bili plavi ili crveni, imaju ispod zadnjih vrata ugradjenu rampu koja se spušta i diže po potrebi. Što se tiče gradskih autobusa stvarno ne znam kako stvari stoje, jer nas to naprosto nije interesovalo. Metro nam je isto dostupan, liftovi kojima stigneš do njega na vidnim su mjestima i mogu reći da povećini nisu daleko jedan od drugog. Cjenovno ugodna hrana (pa i ona druga) se može naći posvuda, isto tako i štandovi ili kiosci sa suvenirima. Mnogi malo bolji restorani i kafići sadrže u svojoj unutrašnjosti toalete prilagodjene nama, čak i liftove ako su oni postavljeni u donjem spratu. I niko te poprijeko ne gleda ako u njihove prostore udješ samo zbog toga. 

I na kraju, šta vam mogu reći drugo nego: ako se odlučite za taj korak, nadam se da ćete uživati barem upola koliko smo nas dvoje uživali. 

Linkovi do slika i videa uskoro slijede!