U inat dijagnozama

Treba znati drage ljude dočekati raširenih ruku, nakon svakog pada. Očima njihovim osmijeh nacrtati, u ogledalu bilo kojeg grada. Treba znati istim darovati bar zrno radosti, barem kap veselja. Sve dobro što pokloniš, kad-tad se tebi vrati - inače sve ostaje samo pusta želja. I ne treba ti neka snaga silna da osobi dragoj uljepšavaš dane. Da kad pada kiša - dosadna, obilna, budeš baš njoj sunce koje jutrom svane. I na kraju: treba ipak Čovjek biti bez obzira na sve proživljene rane. Dušu pokazivati, nipošto je kriti, jer je ona sve što poslije nas ostane.  

Gledam plavo nebo, gledam more. Vidim tvoje oči. Posmatram jato galebova kako ga prelijeću, pomislim na prolaznost. Pomislim kako ništa u našim životima ne traje dovijeka. Osim duše. Ona ne umire. Samo se seli od jednog do drugog svijeta, od jednog do drugog insana. Ili iz insana u biljku, muhu, leptira. Možda u jedan sasvim običan list kog prvi dašak jesenjeg vjetra otpuhne s grane. Zavisno od toga kako si i šta si živio za svojih ovdašnjih dana. Da li si davao, tješio, podržavao ili si otimao, ranjavao, lagao... Da li si bio Čovjek ili neko koga samo tako zovu. A ti... Ti jesi bio Čovjek, u svakom smislu, u svakom pogledu. Toliko toga si mi dao, toliko toga si me naučio... Za tri buduća života neću ti se moći dovoljno zahvaliti. Gledam plavo nebo, gledam more. Vidim tvoje oči. Dušu ti vidim. Osjećam je, gdje god da pogledam. Gdje god da se nalazim. Nastanila se u meni, znam po tome što te i dalje isto kao nekada volim. Što ti i dalje pripadam cijelim svojim bićem. Što sam i dalje, ...

Prerano, mnogo prerano si nas napustio. Uostalom, svako drag, ma koliko imao godina, uvijek ode prerano. I svjesna sam činjenice kako ti ne moram nijednom riječju reći koliko mi nedostaješ. Svjesna činjenice da sve to znaš. Ali... Trebao si me onako istinski zagrliti – kao što znaju grliti samo pravi očevi - još barem milion puta. Trebao si mi još barem toliko puta reći, s onim posebnim sjajem u očima, koliko si ponosan na mene. Trebao si me još sto godina podržavati, dijeliti mi savjete zlata vrijedne kojih se i danas svakodnevno prisjećam. Znam da me i danas pratiš u svemu što činim, znam da odozgo paziš name i da me čuvaš... I da možeš i danas, 22 godine poslije, biti ponosan na mene. Jer živim i dalje onako kako si me ti učio. Živim i dalje tvoje vrijednosti, tvoja uvjerenja. Tvojim načelima se vodim. Do kraja svog života ponosna na činjenicu da si baš ti bio moj tata. Ponosna na sebe jer sam bila i ostala zauvijek tvoja kćerka. Još u sebi osjećam tvoju beskrajnu ljubav, beskrajnu ...

Naučila sam (iliti naučili me neki »ljudi«): - Nikad nikoga ne stavljaj ispred sebe. - Otarasi se iluzija, mirnije ćeš živjeti. Lakše disati. - Čuvaj svoje snove, želje, nade i ne pričaj o njima. Ljudi su skloni uništavati ih. - Ne omalovažavaj nikoga. Ne tračaj, ne sudi, ne pokušavaj mijenjati druge. Bavi se prvenstveno svojim životom, drugi nek' sa svojim rade šta hoće. To je njihov izbor. - Neka te ne dotiču tudje laži, ogovaranja, petljanja u tvoj život, 'pametovanja' kako bi trebala živjeti. Svako svijetu nudi ono što nosi u sebi i tu lijeka nema. - Ti sama najbolje znaš kakva si osoba i koliko vrijediš, nek' te boli briga za tudja mišljenja. - Uvijek stani na stranu pravde i govori istinu, ma koliko se to nekim ljudima ne svidjalo. - Okani se negativnih misli. Sjeti se samo koliko lijepog si u životu doživjela. Ne prestani se nadati i vjerovati da te još puno lijepog čeka. - Budi zahvalna ljudima koji su uz tebe ne samo kad ti je lijepo, već i kad nije sv...