Znam da znaš...

Gledam plavo nebo, gledam more. Vidim tvoje oči. Posmatram jato galebova kako ga prelijeću, pomislim na prolaznost. Pomislim kako ništa u našim životima ne traje dovijeka. Osim duše. Ona ne umire. Samo se seli od jednog do drugog svijeta, od jednog do drugog insana. Ili iz insana u biljku, muhu, leptira. Možda u jedan sasvim običan list kog prvi dašak jesenjeg vjetra otpuhne s grane. Zavisno od toga kako si i šta si živio za svojih ovdašnjih dana. Da li si davao, tješio, podržavao ili si otimao, ranjavao, lagao... Da li si bio Čovjek ili neko koga samo tako zovu. A ti... Ti jesi bio Čovjek, u svakom smislu, u svakom pogledu. Toliko toga si mi dao, toliko toga si me naučio... Za tri buduća života neću ti se moći dovoljno zahvaliti.

Gledam plavo nebo, gledam more. Vidim tvoje oči. Dušu ti vidim. Osjećam je, gdje god da pogledam. Gdje god da se nalazim. Nastanila se u meni, znam po tome što te i dalje isto kao nekada volim. Što ti i dalje pripadam cijelim svojim bićem. Što sam i dalje, svako jutro, čim otvorim oči, pa sve dok ih pred san ponovo ne zatvorim, svjesna tvog postojanja u meni. Čak te i kroz snove osjećam, toliko si mi i danas blizu. Znam po tome, što te i dalje, kuda god krenem, nosim ispod rebara. Što mi i dalje, na svaki pomen tvoga imena, srce na trenutak preskoči. Kao odjek beskrajne sreće što si, eto, baš ti bio moj saputnik u ovom životu. Jednog ćemo se dana, u to sam sigurna, ponovo sresti i samo nastaviti tamo gdje smo prije deset godina stali. I tad ću te isto kao i sad zvati 'Najbolji moj'. Ta 'titula' za vijeke vijekova neće pripasti nijednom drugom muškarcu. Znam da to znaš, zato se i smiješiš tako mangupski…