Treba ipak Čovjek biti...

Treba znati drage ljude dočekati
raširenih ruku, nakon svakog pada.
Očima njihovim osmijeh nacrtati,
u ogledalu bilo kojeg grada.

Treba znati istim darovati
bar zrno radosti, barem kap veselja.
Sve dobro što pokloniš, kad-tad se tebi vrati
- inače sve ostaje samo pusta želja.

I ne treba ti neka snaga silna
da osobi dragoj uljepšavaš dane.
Da kad pada kiša - dosadna, obilna,
budeš baš njoj sunce koje jutrom svane.

I na kraju: treba ipak Čovjek biti
bez obzira na sve proživljene rane.
Dušu pokazivati, nipošto je kriti,
jer je ona sve što poslije nas ostane.