U inat dijagnozama

Postoje ti neki ljudi. Za koje znaš od prvog susreta, prvog pogleda. Da su tvoji. Da će to uvijek biti. Bez obzira što ste kilometrima daleko. Bez obzira što se mjesecima ne vidite. Srce je važno. Ono unutrašnje svjetlo koje iz njega kreće i pokreće svaki vaš dan, svaku misao i svaki tren. Svjetlo koje vas obasja i ugrije pri samoj pomisli na njih. I znate li šta je u svoj toj priči najdragocjenije, šta je to što joj daje čar neprocjenljivosti? To da i oni osjećaju isto. I da znaju sve ono što ti znaš. Bez suvišnih pitanja, bez ijednog datog ili iznudjenog obećanja. Ono nešto što se podrazumijeva, mada se ništa u životu ne bi trebalo podrazumijevati. Takve ljude sretnete ili ne sretnete u životu. Ako ste te sreće da imate nekog takvog, čuvajte ga. Jer ništa nije važnije od iskrenog i pravog prijatelja. Jer jedino to u životu vrijedi. Kilometri i vrijeme tek su odraz nekog vanjskog svijeta. Srce ih ne priznaje. Srcu ni nebo granica nije.   

Ogrneš me i sad, često, svojim mehkim dlanovima, da mi srce, na trenutke ovako sićušno i izgubljeno u svijetu bez tebe, ne nazebe. Pa se nasmijem svojoj glupoj pomisli da postoji svijet bez tebe, da je moguće da ti ne postojiš. Da te nema.  Kako može NE BITI nekoga ko ti se utkao u dušu i usadio u nju nebrojeno mnoštvo plavetnila i zvijezda, da se nikad ne osjeti beznadežno, bezsvjetlosno.  Kako može NE POSTOJATI neko ko ti svojim svevidljivim okom prati svaki ma i najmanji korak. Neko ko ti svaku suzu pretvara u svica koji ti kad-tad osvjetli put i pronadje izlaz iz svih mogućih mrakova svemira?  Ne glupiraj se dušo moja, nastavi da živiš, da sanjaš, pokušaj se i u njegovo ime radovati svakom novom poklonjenom danu. On je i dalje tu. I više nego su tu svi ovi koji još uvijek ovom zemljom hode. Još je najmanje ovdje, na ovoj slici sa koje me i danas gleda, ovdje gdje dolazim svaki put kad svratim u taj grad. Gdje mu svaki put ostavim crvenu ružu. Zbog jednom davno poklonj...

Ma šta činila, ma koliko se trudila, ne mogu nikako mimo činjenice da je februar. Ponovo. I da je to mjesec u kom sam ostala bez dvije najvoljenije muške osobe u svom životu. Dva moja najveća oslonca, dva neodvojiva dijela moje duše. I koliko god dugo ja bivala na ovom svijetu, ništa se tu promjeniti neće. I nikad ne prestaju nedostajati. Nikad ne prestaje boljeti, samo... Nekad nedostaju malo manje, a nekad do bola. Nekad boli malo manje, a nekad baš ono do ludila.   Zato ću vam sada nešto reći. Priznati da niti sam uvijek sretna niti nasmijana. Posebno ne u ovom mjesecu. Naučila sam, a prvi puta me život natjerao na to prije 21 godinu, da i tugu treba prihvatiti, da i njoj treba oslonac, kao i svim onim divnim stvarima koje su njena sušta suprotnost. Da tuga nije nikakvo zlo. Dio je mene. Dio svih nas. Dio naših prošlosti i budućnosti koje nas, uvjerena sam u to, čekaju negdje iza horizonta. Treba nekako dogurati do tamo. Treba proživjeti, a isto tako i preživjeti još mnogo toga....

Nikad nisam bježala od svojih osjećanja. Ni lijepih ni onih manje lijepih. Nikad se nisam ni na trenutak pretvarala da sam nešto što nisam. Kad mi se smije – smijem se. Kad mi se plače – plačem. Kad mi se šuti - šutim. Nikad nisam stavljala masku na lice. Nikakvu. Ovo lice koje gledate, moje je jedino koje imam. Pa ako me bilo ko zbog toga ne voli, ne podnosi ili „samo“ ne zna sa mnom, njegov je to problem. Nemam ja ama baš ništa s tim.  Nerijetko sam zbog svega gore nabrojanog "nasankala", bezbroj puta bila povrijedjena, ranjavana, omalovažavana, ponižavana, čak i nedostojna nečije ljubavi, ali Bože moj, i to mi je uvijek bilo nekako podnošljivije nego ne biti Čovjek! Nego biti ona koja to čini drugima. Za ljude slične meni, one koji cijene iskrenost, jednostavnost, odanost i uzajamnost, koji se u životu vode istim vrednotama kao ja, koji znaju da se ništa na ovom svijetu ne podrazumijeva i da za svaki pravi odnos trebaš i ti uložiti nemalo truda, uvijek će biti mje...

Bila sam uistinu sretno dijete. Najsretnije na svijetu. Najveselije. Najvoljenije. Otvoreno, pričljivo, raspjevano. I iznad svega znatiželjno. Od strane svojih najbližih obožavano. A bogami sam i ja obožavala njih. Ponajprije svoje Džumhure, sve četvero. Jer ni jednog jedinog dana nisam provela u vrtiću, oni su me čuvali, bdijeli nada mnom, oni su mi bili cijeli svijet. Od ponedeljka do petka, svake sedmice. Godinama. I baš oni su ti koji su mi već u najranijem djetinjstvu svakodnevno pokazivali i dokazivali da ljubav jedina može pobjediti sve, da jedino ona ruši sve prepreke i ograničenja, ma kako život na trenutke znao biti okrutan. Pa sam od sve te silne pružene mi ljubavi i sve ljepote života koja mi je bila nudjena od strane mojih najbližih, razrogačenih očiju, puna neke lude radosti i sreće kakvu samo dijete može osjetiti, od neizrecive razdraganosti svakog trenutka doživljavanog s njima, naučila zadržavati dah, da bih opet, zbog bola neprestanih rastanaka i nedostajanja, preč...