A ti me nisi prestao i nikad nećeš prestati...

Ogrneš me i sad, često, svojim mehkim dlanovima, da mi srce, na trenutke ovako sićušno i izgubljeno u svijetu bez tebe, ne nazebe. Pa se nasmijem svojoj glupoj pomisli da postoji svijet bez tebe, da je moguće da ti ne postojiš. Da te nema. 

Kako može NE BITI nekoga ko ti se utkao u dušu i usadio u nju nebrojeno mnoštvo plavetnila i zvijezda, da se nikad ne osjeti beznadežno, bezsvjetlosno. 

Kako može NE POSTOJATI neko ko ti svojim svevidljivim okom prati svaki ma i najmanji korak. Neko ko ti svaku suzu pretvara u svica koji ti kad-tad osvjetli put i pronadje izlaz iz svih mogućih mrakova svemira? 

Ne glupiraj se dušo moja, nastavi da živiš, da sanjaš, pokušaj se i u njegovo ime radovati svakom novom poklonjenom danu.

On je i dalje tu. I više nego su tu svi ovi koji još uvijek ovom zemljom hode. Još je najmanje ovdje, na ovoj slici sa koje me i danas gleda, ovdje gdje dolazim svaki put kad svratim u taj grad. Gdje mu svaki put ostavim crvenu ružu. Zbog jednom davno poklonjenog Malog princa. Zbog svega onoga što mi je za života bio. I značio. Što će mi zauvijek biti, zauvijek značiti!

Ružo moja crvena, medju milion drugih, najljepša i najdraža!

Emso 💔💔💔💔

21. 2. 2015 – 21. 2. 2024