Najsretnije moguće djetinjstvo

Bila sam uistinu sretno dijete. Najsretnije na svijetu. Najveselije. Najvoljenije. Otvoreno, pričljivo, raspjevano. I iznad svega znatiželjno. Od strane svojih najbližih obožavano. A bogami sam i ja obožavala njih. Ponajprije svoje Džumhure, sve četvero. Jer ni jednog jedinog dana nisam provela u vrtiću, oni su me čuvali, bdijeli nada mnom, oni su mi bili cijeli svijet. Od ponedeljka do petka, svake sedmice. Godinama. I baš oni su ti koji su mi već u najranijem djetinjstvu svakodnevno pokazivali i dokazivali da ljubav jedina može pobjediti sve, da jedino ona ruši sve prepreke i ograničenja, ma kako život na trenutke znao biti okrutan.

Pa sam od sve te silne pružene mi ljubavi i sve ljepote života koja mi je bila nudjena od strane mojih najbližih, razrogačenih očiju, puna neke lude radosti i sreće kakvu samo dijete može osjetiti, od neizrecive razdraganosti svakog trenutka doživljavanog s njima, naučila zadržavati dah, da bih opet, zbog bola neprestanih rastanaka i nedostajanja, prečesto teškom mukom dolazila do njega. Ali o tom ću nekom drugom prilikom.

Danas sam samo poželjela podijeliti s vama jednu sretnu priču o najljepšem mogućem djetinjstvu koje su mi oni nesebično i bezuvjetno pružali. I ne zaboraviti vam reći koliko sam im (beskrajno!), svaki uboga dan, zahvalna na tome. Tolika se sreća, ljubav a ni privrženost naime nikad za nikad ne zaboravljaju.