21 godina bez tebe...

Ma šta činila, ma koliko se trudila, ne mogu nikako mimo činjenice da je februar. Ponovo. I da je to mjesec u kom sam ostala bez dvije najvoljenije muške osobe u svom životu. Dva moja najveća oslonca, dva neodvojiva dijela moje duše. I koliko god dugo ja bivala na ovom svijetu, ništa se tu promjeniti neće. I nikad ne prestaju nedostajati. Nikad ne prestaje boljeti, samo... Nekad nedostaju malo manje, a nekad do bola. Nekad boli malo manje, a nekad baš ono do ludila.

 

Zato ću vam sada nešto reći. Priznati da niti sam uvijek sretna niti nasmijana. Posebno ne u ovom mjesecu. Naučila sam, a prvi puta me život natjerao na to prije 21 godinu, da i tugu treba prihvatiti, da i njoj treba oslonac, kao i svim onim divnim stvarima koje su njena sušta suprotnost. Da tuga nije nikakvo zlo. Dio je mene. Dio svih nas. Dio naših prošlosti i budućnosti koje nas, uvjerena sam u to, čekaju negdje iza horizonta. Treba nekako dogurati do tamo. Treba proživjeti, a isto tako i preživjeti još mnogo toga.

 

Treba se i s tugom, baš kao i sa srećom, sjediniti - kad naidje. I pustiti je kad, baš kao i svaka stvar u životu, poželi napustiti prebivalište u našim očima. I srcima. Jer će se kad-tad opet vratiti. Jer ćemo joj tada po ko zna koji put morati poželiti dobrodošlicu, ma kako teško i nemoguće to izgledalo. »…Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija…«, kako je nekad davno rekao Balaš.

 

16. 2. 2003 – 16. 2. 2024

TATA