U inat dijagnozama

Kad mi najviše nedostaješ, kupim bijele ruže. Nekad jednu a nekad cijeli buket. Nije bitno. I zamišljam. Zamišljam kako ih sva od neke lude sreće opijena, razdragana i omamljena njihovim mirisom uzimaš i svom svojom nježnošću i ljubavlju stavljaš u vaznu. Zamišljam kako me grliš beskrajno zahvalna na tom neočekivanom daru. Zamišljam... Samo te još zamišljati mogu. I sjećati te se, najnasmijanije, najljepše, najvoljenije... A riječi... E, s riječima je već drukčije. Uzalud se trudim. Jednostavno ne mogu pronači pa čak ni zamisliti one kojima bih mogla opisati svu ovu tugu, svu beznadežnost ovog „nikad više“ koje mi dušu razjeda.    

„Bože daj mi strpljenja. Odmah!“ To je bio moj moto. Oduvijek. Više od pola sam svog života bila nestrpljiva. Ishitrena. Htjela sve sad i odmah. Glavom kroz zid, ako treba, samo da što prije dodjem do onoga što želim. Ali strpljenje je joker. Strpljenje je onaj as u rukavu, kad nam se učini da smo ispucali sve druge mogućnosti. Sada to znam. Učim smirivati svoj um, kad mi nešto nije po volji, kad se u mene nanadano useli nemir. Učim ne razmišljati previše. Ne analizirati svaku prokletu sitnicu. Šta je ko rekao, zašto je to rekao, kakvom je bojom glasa to izgovorio. Šta je učinio ili šta nije. Zašto, kako... Više nije bitno. Ja moram ostati smirena, ma što i ko god da mi se u životu desi. Tačka.   Učim dopustiti stvarima da se dese (ili ne dese), pustiti svemiru da i on odradi svoje. (Čovjek i kad svom svojom snagom želi, ne može uvijek sve sam.) Da ne biva besposlen. Jer kad si besposlen, svakakve ti se gluposti vrzmaju po glavi. Znam to ja, a sigurno zna i svemir.    ...

Hej živote, jesmo li konačno naučili? Poštovati i voljeti sebe! Dosta je bilo odricanja od svega i svačega (na svoju štetu!) zbog dobrobiti ostalih. Nikad više nikoga ne postavljati na prvo mjesto. Iznad sebe. Sebi moramo biti najvažniji! Ne očekivati ni od koga da nam da ono nešto čega nema u sebi. Riješiti se sopstvenih zabluda i prevelikih očekivanja, svjesni da je baš to neophodni korak ka sopstvenom miru. Ni u jednom trenutku ne pridavati nikakav poseban značaj niti se opterećivati time kad nam neki dragi ljudi pokažu svoje pravo lice. Niko ne može glumiti dovijeka! Rekoh: dragi ljudi. Ostali nas se svakako ne tiču, bar ne u tom smislu. Ne preispitivati sebe i ne tražiti u sebi »krivdu« kad nas ti isti ljudi izdaju, vrijedjaju, varaju. Nema to ama baš nikakve veze s nama. Svaka osoba koja to čini, čini prvenstveno sebi, nikako drugima. Svemir će već izravnati račune. Ili neće. Svejedno nam je, zar ne? Mi ćemo se i dalje voditi time da nikome od njih ne želimo zlo...

Hajde da danas procvjetamo mi. Da olistamo. Prije proljeća. Prije granja i cvijeća. Korijenom ukopanim duboko u zemlju, glavom negdje visoko iznad oblaka. Tamo gdje domuje Sunce.  Hajde da naučimo srce kako da kao najljepši šal zavijori negdje izmedju, k'o balans, slobodno i ushićeno nad svim ljepotama koje njegove oči usput susretnu. Da dopustimo da nas blagi povjetarac ponese u susret najdražim ljudima i najljepšim dogadjajima. Uprkos svom sivilu koje nas pokatkad obuzme, uprkos borbama koje vodimo u samoći, iza zatvorenih vrata. Uprkos tugama koje nas kao kreštave vrane pokatkad salijeću. Hajde da počnemo stvarati jedan ljepši svijet, u kome nema zlobe, nema zavisti, nema dvoličnosti. U kojem će carovati samo dobrota, samilost i nada.  Hajde da budemo Ljudi Ljudima i da ostanemo Ljudi i kada nam neljudi prolaze kroz život. Samo to!