Hej živote... (2. dio)

Hej živote, jesmo li konačno naučili?

Poštovati i voljeti sebe! Dosta je bilo odricanja od svega i svačega (na svoju štetu!) zbog dobrobiti ostalih.

Nikad više nikoga ne postavljati na prvo mjesto. Iznad sebe. Sebi moramo biti najvažniji!

Ne očekivati ni od koga da nam da ono nešto čega nema u sebi.

Riješiti se sopstvenih zabluda i prevelikih očekivanja, svjesni da je baš to neophodni korak ka sopstvenom miru.

Ni u jednom trenutku ne pridavati nikakav poseban značaj niti se opterećivati time kad nam neki dragi ljudi pokažu svoje pravo lice. Niko ne može glumiti dovijeka! Rekoh: dragi ljudi. Ostali nas se svakako ne tiču, bar ne u tom smislu.

Ne preispitivati sebe i ne tražiti u sebi »krivdu« kad nas ti isti ljudi izdaju, vrijedjaju, varaju. Nema to ama baš nikakve veze s nama. Svaka osoba koja to čini, čini prvenstveno sebi, nikako drugima. Svemir će već izravnati račune. Ili neće. Svejedno nam je, zar ne? Mi ćemo se i dalje voditi time da nikome od njih ne želimo zlo, ma kakvu nepravdu nam nanio. I nije da ne znaju šta čine. Ali i mi dobro znamo šta nam je činiti. Ili ne činiti.

Bez imalo gorčine ili ljutnje prihvatiti te ljude takve kakvi uistinu jesu, ali u ophodjenju s njima obavezno održavati neku kulturnu distancu. Jednostavno su nam pokazali kakvi nikad ne smijemo ni biti a ni postati. Trebali bi im zahvaliti na tome!

 …vjerovatno će se nastaviti, kad-tad…