Kad mi najviše nedostaješ...

Kad mi najviše nedostaješ, kupim bijele ruže. Nekad jednu a nekad cijeli buket. Nije bitno. I zamišljam. Zamišljam kako ih sva od neke lude sreće opijena, razdragana i omamljena njihovim mirisom uzimaš i svom svojom nježnošću i ljubavlju stavljaš u vaznu. Zamišljam kako me grliš beskrajno zahvalna na tom neočekivanom daru. Zamišljam...

Samo te još zamišljati mogu. I sjećati te se, najnasmijanije, najljepše, najvoljenije...

A riječi... E, s riječima je već drukčije. Uzalud se trudim. Jednostavno ne mogu pronači pa čak ni zamisliti one kojima bih mogla opisati svu ovu tugu, svu beznadežnost ovog „nikad više“ koje mi dušu razjeda.