U inat dijagnozama

Samo jedno lice imam i nosim ga svuda — u osmijehu, u tišini. I medju ljudima i u samoći. Kad najjače grlim i kad bez riječi odlazim. Nije ni maska, ni izlog za svijet; to sam ja — s dušom u očima i pogledom što se ne trudi da bi išta sakrio. Ne mijenjam se po potrebi. Ne pretvaram se da sam nešto što nisam, ne glumim da bih bila prihvaćena, da bih se bilo gdje uklopila. Ne skidam maske u trenucima kad svijet utihne, kad ostanem sama. Sve što na mome licu vidiš, to je moje: i radost, i bol, i sve ostalo što život sa sobom donosi.

Znaš… Svaki put kad se nadjem u našem gradu, imam osjećaj da si tu. Ne fizički — ne! Svjesna sam da se u takvom obliku nećeš pojaviti. Ali tu si: u zraku, u valovima, u načinu na koji mi se srce stisne pa pusti, kao plima i oseka. More nas ne zaboravlja. U njemu još uvijek postojimo — kao da nikad nismo napravili ni jedan jedini pokret jedno bez drugog. U školjkama još uvijek umjesto bisera čuva naše neobuzdane smijehove, u svojim valovima presipa sve one naše nikad izgovorene riječi. Možda su ljudi zaboravili. Ali nijedno od nas dvoje nikad nije ni pokušalo uvjeriti sebe da je prošlo. Jer nijedno od nas dvoje ne vjeruje u kraj. Jer more ne vjeruje u kraj. Ono i dalje pamti kako smo jedno drugo doživljavali kao dom i kako smo se voljeli najtiše, a najviše. Tvoje ime i dalje živi u mojim tišinama, u pogledu što uvijek iznova traži srcu najdraži horizont. A on me svaki put podsjeti na tvoje blage oči. Uvijek kad sam tu, prolazim našim stazama. Zatvaram oči. I znaš šta? Uvijek si tu - pok...

U svijetu prepunom mapa, GPS-a i algoritama koji predlažu "najbrži put", zaboravimo da najvažnije putovanje – ono kroz sebe i kroz život – nema unaprijed zacrtanu rutu. Život nema navigaciju. Nema “okreni lijevo za sreću” ili “za 200 metara si stigao do smisla”. Koliko god tražili znakove, odgovore ili neko “uskladjivanje s univerzumom”, život ide kako želi – krivuda, staje, ubrzava, kreće se u krug. I to je u redu. To nije pogrešan put. To je jedini put koji u tom trenutku postoji. Ponekad se nadjemo izgubljeni u tudjim očekivanjima, mapama koje nisu naše. Ponekad se vratimo na isto raskršće misleći da je greška, a možda nas upravo tu dočeka lekcija koju trebamo naučiti. Život nas ne vodi kao GPS – on nas iskušava, širi, slama i izgradjuje. I zato, možda nije poenta da znamo gdje idemo, već da budemo prisutni tu gdje jesmo. Da budemo obzirniji prema sebi kad s neke zacrtane staze krenemo u nepoznato, da shvatimo i prihvatimo da su lutanja sastavni dio našeg pu...

Večeras moja osjećanja ne šapuću. Vrište. Njihov se glas ori iz pogleda u ogledalu, iz tišine u kojoj ne pronalazim ni zrnce mira, iz uzdaha koji zastane na pola puta do daha. Govore iz starih poruka koje ne brišem, iz pjesama koje se same jave, pa učine da mi srce gorčinom zatreperi. Ne mogu ih sakriti, ma koliko to željela. Ona danas ne pitaju za dopuštenje. Ne slušaju razum, naprosto ga ignorišu. Probijaju zidove ponosa, ruše obrambene mehanizme koje evo mjesecima gradim. Govore iz dodira koji nedostaje, iz riječi koje nisam rekla, a trebala sam. Iz tvojih riječi koje bole, peku, a trebale su mi samo malo drugačije, samo malo nježnije. Trebale su mi, kao kap vode u nepreglednoj pustinji. Cijeli me dan preplavljuju valovi tuge i sjećanja, pa se nakratko povuku, samo da bi se vratili još jači. U meni večeras, nemilosrdna borba izmedju srca i i razuma. Srce na trenutak popusti, pa se po ko zna koji put sroza u najdublje ponore. Tuge, očaja, bespomoćnosti. I nemam pojma, stvarno nem...

Ovdje su najljepša jutra, nježnija nego bilo gdje drugdje. Čim svane, priroda se probudi tiho, kao da ne želi prekinuti san onih koji još spavaju. U toj tišini krije se posebna snaga – ona koja iscjeljuje i umiruje sve ono što je preko noći postalo teško. Zrak je ovdje čist i proziran poput kristala. Kada ga udahnete, imate osjećaj da vam u pluća ulazi život sam – miris vlažne trave, svježe zemlje i nevidljive rose koja još drži kapljice na listovima. Ptice se oglašavaju s krošnji, ali čak i one pjevaju tiše, nekako s poštovanjem prema ovom svetom miru jutra. Šuma u blizini polako otkriva boje. Sunce se probija kroz krošnje i pravi pruge svjetlosti koje plešu po mahovini. Ako se tada zaustavite i samo slušate, čućete da priroda diše. I ta tišina – najljepša je melodija koju možete ponijeti sa sobom u dan. Tu, na pragu dana, sve izgleda moguće. Nema briga, nema težine. Postoji samo svježina koja ispire umor i vraća nadu. Svako jutro je prilika da krenemo ispočetka, da budemo zahvalni na...

Nisu kolica ta koja me definišu. Nije ta pokretna konstrukcija ono što odredjuje moju vrijednost, niti su točkovi oni što me vode kroz život. Ja sam više od toga. Ja sam osoba. Duša. Srce koje voli, misli koje plešu, snovi koji ne poznaju granice. Ponekad su mi tudji pogledi znali biti teži od samih prepreka. Tišina koju su mi ljudi ponekad poklanjali umjesto riječi znala je odzvanjati glasnije od vike. Ali naučila sam — hod ne čini čovjeka. Hod je samo jedan od načina kretanja. A ja se krećem, možda drugačije, ali svakim danom naprijed, svojim tempom, s više osjećaja nego mnogi koji protrče kroz život. Kolica su samo neizostavni produžetak mene. Ona mi pomažu, ali me nipošto ne odredjuju. Ne odredjuju moje granice, niti moj potencijal. Ne ograničavaju moju snagu, ni širinu mog pogleda. Možda me je tijelo i izdalo, ali duh mi je ostao nepokoren, i u njemu nema ni traga sažaljenju. Jer ja sam borac. Ne tražim niti podnosim da me bilo ko gleda s visine, ni s sažaljenjem. Tražim da me gle...