U inat dijagnozama

Rijetko govorim o tome koliko je teško bez tebe bitisati. Nekada dok čekam da zaspim, naidje neka uspomena, neka naša pjesma, i duša mi je pjeva na sav glas, jako, kao da će nešto promijeniti, nešto ljepše donijeti. Tebe vratiti. A znam da neće. I nekada baš ne znam zašto uopšte postoje riječi, kad njima ne mogu objasniti niti ovo jedno nedostajanje. A ima ih u mom životu za nečija tri. Ljudi koji takav gubitak nisu doživjeli mogu biti sretni. I sve riječi ovoga svijeta, koje bih ponekad htjela napisati, ne bi razumjeli. Oni koji jesu, znaju sve i bez ijedne moje riječi. I jedino oni me mogu razumjeti. Još uvijek ti imam toliko toga reći. Toliko mojih riječi i dalje putuje ka tebi, toliko priča još uvijek samo tebi upućujem. Toliko zagrljaja koje sada šaljem nebu, a samo želim... Samo makar još jednom zagrliti TEBE... Nema dana kad to ne poželim. I nema dana kad ti ne postavim bar jedno pitanje, ali ono baš uvijek ostane bez odgovora; nema dana da ne sanjam snove a da ih baš tebi ne po...

I da ne ispadne da se u svom pisanju stalno bavim drugima, da ih ponekad čak i 'kritikujem', danas sam odlučila da navedem i neke svoje mane. Znam pogriješiti i ja, naravno. Znam u trenucima uvrijedjenosti, ishitreno i bez imalo razmišljanja, i sama uvrijediti, izgovoriti riječi koje sekundu kasnije požalim. Ali kad vidim da sam to učinila/izrekla pogrešnoj osobi, znam se i izviniti. Ako ta osoba prihvati moje izvinjenje dobro, ako ne – njena/njegova stvar. Svi smo ljudi, i svi pokatkad griješimo, zar ne? Ali ne priznajemo svi svoje greške, to mi je već odavno jasno. I ne prihvata svako izvinjenje, ma kako iskreno bilo. Neke stvari jednostavno ne mogu niti hoću da oprostim. Pogotovo one koje ja nikome nikad ne bih učinila. Zlobu, pakost, sebičnost, nepoštovanje, razne manipulacije i laži. Uvijek mi je istina bila jedno od najvažnijih načela u životu. I kako znam za sebe, svaka laž, ma odakle i od koga došla, zaboljela me više od nje. Ima u jednoj Čolinoj pjesmi stih koj...

Kad nas život baci na koljena, kad nam priredi neko neprijatno, bolno iznenadjenje, ako i dalje činimo dobro, ako se i dalje trudimo ostati čovjek, uprkos gorčini koja nas povremeno zahvati, vremenom se uspijemo bar na trenutke otrgnuti od svoje nemoći, razočarenja, od svega što nam ne dozvoljava 'do kraja' prodisati. Ako smo ljudi. Oni koji se to i ne potrude biti , ukopaju se u svoju bol, u tjeskobu koja nikako da prodje, jadni i čemerni, 'tješeći se' kako imaju svo pravo, zbog svog nemirenja sa sudbinom, zbog svoje nemogućnosti prihvatiti i pomiriti se s njom, svog vječitog nezadovoljstva i 'igranja žrtve', drugima nanositi štetu. Jer eto: »Zašto bi se neko drugi trudio da i dalje živi najbolje što može i zna, zašto bi se neko, uprkos ne baš prijatnim stvarima koje su mu se dešavale, i dalje znao i mogao radovati sitnicama koje mu život nesebično daruje, kad ja nisam to sposoban?« I ako se zbog svoje nesposobnosti pronalaženja izlaza iz svoje situacije ...

Poznajem neke divne ljude. Ljudine zapravo. One koji još uvijek, uprkos ovom haotičnom svijetu, vjeruju u dobrotu, u poštenje, u ljudskost i zahvalnost. Nikome ništa loše u životu nisu učinili. Žive svoj život, ni na trenutak se ne zamarajući tudjim. Ne dijele „pametne“ savjete kad se to od njih ne traži. Ne tračare, ne kleveću, pronašli su svoj mir, i ne pomišljajući da bi na bilo koji način stvarali nemir drugima. Dragim ljudima u svakom trenutku oslonac su, podrška, raduju se njihovim uspjesima ali isto tako i tuguju s njima kad ih zadese neki nemili dogadjaji. Slamka su spasa kad se na njihovim putevima nadju osobe koje nikako ljudima ne možeš nazvati. E, samo te i samo takve LJUDE ubuduće želim u svom životu. Jer i mene čine boljom osobom. Jer me svojim prisustvom i djelima obavezuju da se i sama trudim u tom smjeru. Jer me svakodnevno podsjećaju da trebam biti zahvalna što su baš takvi kakvi jesu, dio mog života. Mog svijeta. Danas nazdravljam svima njima, i nazdravljam s...

Ne podnosim osobice koje same sebe smatraju najboljima, nenadoknadivima. Savršenima. Koje se na svakom koraku hvale svojim 'dobrim' djelima   – ne daj Bože da neko za to ne sazna, kakva bi to katastrofa bila! A 'vamo… Nanose drugima više štete nego koristi, e, za to se ne zna. O tome šutimo, zar ne? Vidimo trun u tudjem oku, a balvane u svom ne! Valjda čovjek dobro čini prvenstveno radi sebe, pa tek poslije radi drugih. I valjda se ne hvali kako je učinio nešto, bilo što, kako je pomogao nekome, bilo čime: blizinom, lijepom riječju, zagrljajem, toplinom, ljudskošću. Dovoljno je da sam zna kako je to divan osjećaj: znati da je u živote drugih unio barem nešto od toga i da se to nikad neće okončati. Još je ljepši osjećaj šutjeti o tome, živjeti život najbolje što možeš, baviti se ponajprije sobom, pokušati svakog dana biti bolji čovjek. Ne ulaziti u tudje živote s namjerom da štetiš, klevećeš, podapinješ nogu tamo gdje bi pružena ruka bila prijeko potrebna. Ako već ne...

Ne okreći se! Niko više tu ne stanuje. Niko te osmijehom ne dočekuje. Više ti se niko ne raduje. Nikad više i neće.  Samo se ne okreći, ne traži draga lica na balkonu. Ne očekuj da će ti ona pritrčati i zagrliti te jako, najjače. Onako kako se dušom grli. Ne očekuj majkin najradosniji osmijeh dok te na vratima čeka.  Ne okreći se. Ničeg tvoga više tamo nema, ničeg osim uspomena. Zato samo prodji. Manje će boljeti...