Sutra je novi dan

Večeras moja osjećanja ne šapuću. Vrište. Njihov se glas ori iz pogleda u ogledalu, iz tišine u kojoj ne pronalazim ni zrnce mira, iz uzdaha koji zastane na pola puta do daha. Govore iz starih poruka koje ne brišem, iz pjesama koje se same jave, pa učine da mi srce gorčinom zatreperi.

Ne mogu ih sakriti, ma koliko to željela. Ona danas ne pitaju za dopuštenje. Ne slušaju razum, naprosto ga ignorišu. Probijaju zidove ponosa, ruše obrambene mehanizme koje evo mjesecima gradim. Govore iz dodira koji nedostaje, iz riječi koje nisam rekla, a trebala sam. Iz tvojih riječi koje bole, peku, a trebale su mi samo malo drugačije, samo malo nježnije. Trebale su mi, kao kap vode u nepreglednoj pustinji.

Cijeli me dan preplavljuju valovi tuge i sjećanja, pa se nakratko povuku, samo da bi se vratili još jači. U meni večeras, nemilosrdna borba izmedju srca i i razuma. Srce na trenutak popusti, pa se po ko zna koji put sroza u najdublje ponore. Tuge, očaja, bespomoćnosti. I nemam pojma, stvarno nemam pojma, kako da sav taj haos u sebi pretvorim u riječi, kako da ga isplačem do kraja, šta da učinim da prestane. Znam samo jedno — večeras niti mogu niti znam biti jaka. Sve što mogu, ponavljati je: „Samo ovu noć da preguram, jer sutra je novi dan. Mora biti svjetliji, radosniji, sunčaniji od današnjeg!“